Connect with us

Analize

Wellness blamaža

Published

on

.

Ljudi, ljudi; čujte i počujte: iako smo mislili da su to priče za malu đecu – Deda Mraz zaista postoji! Sveti Džoni (Nikola), irvasi, Sjeverni pol, kočije, magija praznika, ljubav, kokakola, marlboro, suzuki; sve je realno, opipljivo, otjelotvoreno, sve – postoji! 

Ok, da vam malo splasne bajkovito uzbuđenje ka’ bljuzgica od snijega u PeGe – ima tu jedna, jelte, caka: Deda Mraz izgleda i nije tako dobar lik ka što se priča evo 100 i kusur godina! Elem, on daje poklone samo pojedincima a ne svima koji su bili dobri tokom godine. E sad – da li su ti pojedinci bili toliko dobri da zaslužuju da im se “proda” nepokretna državna imovina po popustima kao da joj je rok važenja istekao (čitajte: kao bajata viršla, pokvarena jaja ili buđavo suhomesnato u hiper/super/giga/ultra/mega marketu).

Naime, postoji sasvim realna i opravdana zebnja da će Deda Mraz u najnovijoj, 2019. godini, nekome zaista donijeti najnevjerovatne poklone u obliku desetina hiljada kvadrata betona, stakla i medicinske opreme koji su praćeni stotinama hiljada kvadrata zelenih površina (urbanizovanih, da li!?) i to ne baš bilo đe, no pravo na – pjenicu iliti prvu liniju od mora! Ne, ne; ne pišemo ovog puta o sramnom klanju 80 i kusur čempresa u tipski uzdržanom Baru, već o najavljenom poKLANJanju Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević”  u Igalu.

.

.

Ako u vašoj (a i našoj) malenoj naivnoj glavici zapravo nastupa pomračenje uma na sami pomen nekoliko miliona eura (jer su vam prosječne plate realno manje u potonjih 8 godina), spremite se za ovaj niskokarbonski i neočekivani start s leđa: za 56,48% akcija Instituta dr. Simo Milošević u Igalu, jedan panslovensko-kul Konzorcijum, predvođen lucidnim solo igračima, ponudio je tragikomično, besmisleno, ponižajaće a usput i mega-niskih 10 miliona eura za malkice više od polovine akcija Insituta koje nosi naziv dragog nam čika Sima. 

Da bi ova finansijska limunada bila izuzetno, nenadmašno ali i lagano pitka kod zbunjenih građana koji se uredno šlogiraju na pomen pe’set ili sto eura, članovi Konzorcijuma su nam zašećereli čupri (priču) i ponudili fantastična investiciona ulaganja koja dostižu skoro 30 miliona eura, kao i da su zainteresovani da otkupe akcije manjiskih akcionara. Čak su i sazvali nešto nalik konferenciji za štampu đe su niskodecibelnim tonom rekli da eto, oni ne obećavaju brda i doline, ali da se spremni da se uhvate u koštac sa “problemima” koje Institut ima.

Možda je ekipi iz slatkog dvojakog Konzorcijumčića od prevelike doze investicionog cukra (šećera) isti previše udario u vugla (glavu), pa su mislili da njihova wellness ponuda neće proći nezapaženo ispod naših štelovanih-na-predviđanje-prevara radara. 

Elem, njihova ponuda je toliko šuplja da ćemo totalno razobličiti uz pomoć igalskog blata (peloida) i vjetrova koji duvaju u Novom: maestrala, bure, juga, šiloka, grega, levanata, tramuntane, oštrijala i pulenata. By the way – nismo znali da ovako moćno-nazvani vjetrovi duvaju našim dijelom Jadrana!

I da, u pomoć ćemo pozvati moćne bogove starih Slovena koji izgleda povezuju članove Konzorcijuma a čije karakteristične moći možda mogu pomoći u razumijevanju ove spektakularno loše ponude za državu Crnu Goru. 

O Institutu

Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević” A.D. Igalo ubraja se u najveće i najpoznatije institucije za multidisciplinarno banjsko liječenje na Balkanu. Začetnik je moderne fizikalne i preventivne medicine, rehabilitacije, talasoterapije i wellness-a i postao je jedan od glavnih međunarodnih centara za rehabilitaciju djece, odraslih i starih osoba.

Institut Igalo je osnovan 1949. godine. Godine 1976. pri Institutu je osnovana Viša fizioterapeutska škola, koja je 2004. godine unaprijeđena u Fakultet primijenjene fizioterapije, što Institut Igalo čini članom Univerziteta Crne Gore.

Vrhunsko medicinsko osoblje obuhvata više od 300 zaposlenih – ljekara specijalista, fizioterapeuta, medicinsih sestara i drugih medicinskih radnika. Svi zaposleni u Institutu Igalo govore engleskih jezik.

Ok, dosta je citiranja zvaničnih podataka sa sajta. Nježno mažemo trepavice, masiramo zulufe uz nesebičnu podršku ljekovitog blata a sve u cilju dostizanja nirvana zone u kojoj pružamo maksimalnu radnu temperaturu.

Neka masaže – počnu!

.

Imovina Instituta

Cijenjeni građani, za slučaj da niste znali, prema revizorskom izvještaju, Institut Simo MIlošević ima preko 1.600 kreveta (‘iljadu i šest stotina kreveta, alo!!!) u više objekata različitog standarda ukupne površine od 86.000 metara kvadratnih (da, da – OSAMDESETŠEST HILJADA KVADRATA POSLOVNOG I STAMBENOG PROSTORA). Pored ovoliko desetina hiljada kvadrata kvadrata, imaju skoro, pazite sad ovo (zadržite dah dubokooo) skoro 200.000 metara kvadratnih (da, DVIJESTOTINE HILJADA KVADRATA) zemljišta (podatak o zemljištu smo dobili pregledom posjedovnih listova i tu postoji mogućnost greške).

.

.

Ajmo malo jednostavnog matematičkog razgibavanja pred ranu zoru: prema dostupnim finansijskim izvještajima, kapital Instituta za 2017. godinu iznosi 60,5 miliona eura. Kako ponuđač za 56,48% akcija nudi 10 miliona eura, to znači da vrednuje ukupni kapital Instituta na 17,7 miliona eura, što je, vjerovali ili ne, skoro 3 i po puta MANJE nego što kapital vrijedi po knjigama! Wow, izgleda da se državna imovina više voli tako što je – manje platiš?!

.

.

Pazite dalje – ako Institut vrijedi 17,7 miliona eura, to znači da jedan kvadrat poslovnog i stambenog prostora na pjenu od mora (bez zemljišta) ponuđač vrednuje na – zadržite dah ponovo – tričavih 205 eura?! Alo bre (pardon our Bg slang), pa ni barake na Koniku ne bi prodavali za te pare a ne ovakve lokacije na pjenu od mora koje, usput, donose prihod i profit. Mada, ko zna – wellness priča o ljubavi prema Crnoj Gori možda ima fakturnu cijenu i bez PDV-a?!

.

Tipfeler priče ili malo da iskoristimo jednu istorijsku nepobitnu činjenicu a koja nam možda može  (a ne mora) ukazivati pravac razvoja ove situacije oko privatizacije dragulja crnogorskog turizma za bijedne pare: jedna članica ovog Konzorcijuma je, preko povezanog lica (kompanija istog vlasnika), nekada davno (tačnije 2007. godine) zajedno sa još jednom privatnom podgoričkom firmom kupila poslovne prostore od državnog Univerziteta Crne Gore po cijeni od 1.684.949 eura. Nekoliko mjeseci kasnije (tačnije tri mjeseca ili 90 dana), te dvije privatne firme su prodale poslovni prostor državnoj Agenciji za telekomunikacije i poštansku djelatnost i to u iznosu od 4.029.837 eura. Rezultat ove ultrabrze transakcije je poznat: ove dvije firme su po osnovu kupoprodaje poslovnog prostora ostvarile razliku u cijeni od 2.344.000 eura a koje je zaradili za, ni manje ni više, nego za 90 dana što je ekvivalent 26.044 eura dnevno ili 18,09 eura u minuti. I to od prodaje državne imovine drugoj državnoj firmi jer prva državna firma nije mogla da kupi državnu imovinu direktno od druge državne firme, nego je to morala da uradi preko privatnih firmi.

.

Zbunjeni? I mi smo! Jer ovo ni Tarabići ne bi predviđeli, čoče! 

.

.

Znate, tako se voli država i bori za nju, zar ne? Kupiš jeftino od države pa prodaš toj istoj državi 2 i po puta skuplje i to sve u 90 dana. A možda i ta ljubaF ima nabavnu i prodajnu vrijednost? A možda su u šumi, ko će li ga znat’.

E da, cijena kvadrata po kojoj su zavalili državi poslovne prostore je bila preko 2.000 eura po m2. Podsjetimo, imovinu na prvu liniju od mora procjenjuju na 205 eura, što je 10 (deset) puta manje. 

Evo pomoći ćemo malo u dizajniranju inovativnih slogana ovih vrlih boraca za Crnu Goru: 

  • Da je vječna – razlika u cijeni! 
  • Nikad više – 205 eura po metru kvadratnom!
  • Majko naša – jeftino plaćena imovino! 

.

Još malo o imovini Instituta

Eee, mislili ste da ćemo stati u priči oko imovine; kakva greška, xoxo. Zapravo, hoćemo da demantujemo sve što smo do sad napisali a vezano za cijenu kvadrata poslovnog i stambenog prostora od 205 eura. Naime, stvari stoje – još gore!

Evo prikaza iz revizorskog izvještaja o imovini čika Simovog Instituta (malo tepamo, ne zamjerite):

.

Jasno se vidi da samo građevinski objekti na 31.12.2017 godine vrijede, ni 5 ni 6, nego 38 miliona eura. Dakle, Konzorcijum procjenjuje ukupan kapital Instituta na 17,7 miliona eura a samo građevinski objekti (poslovni prostori, stanovi) vrijede više nego duplo više?!

A što mislite koliko vrijedi zemljište Instituta? Tričava 24 miliona eura, evo prikaza!

.

.

Ne brinite, ako ste mislili da od ovoga ne može gore – prevarili ste se. Može! (neki  bi izrimovali ovo i napisali: Može i mora, jer ovo je Crne Gora).

Revizor koji je radio reviziju Insitutua za 2017. godinu (a i sve ranije godine, sve od 2006. godine), dao je kvalifikovano mišljenje samo zbog jedne činjenice: imovina Instituta nije procjenjivana od 1995. godine, što nije u skladu sa računovodstvenim standardima. Citiramo: “Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i opreme na dan 31. decembar 1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme revalorizovana je zaključno sa 31. decembrom 1999. godine.“

.

.

Pazite krajnju tačku ovog ritma računovodstvenog nereda koji nas baca u negativni finansijsko-pravni delirijum – država Crna Gora privatizuje Institut čija imovina nije procjenjivanja duže od 23 godine?! Zar ne bi trebalo prvo da se napravi reprocjena imovine Insitituta kako bi se pripremio za prodaju a kako bi Crna Gora dobila mnoooogo više novca? 100% smo ubijeđeni da 86.000 m2 poslovnog i stambenog prostora i oko 200.000 m2 zemljišta vrijedi mnogo više od 64,2 milona eura koliko iznosi po knjigama. Podsjetimo, Konzorcijum bi 56% kapitala ovakve kompanije da plati svega 10 miliona eura. 

Zašto vajni Konzorcijum ne traži ponovnu procjenu imovine, da vidimo koliko ta imovina zaista vrijedi? Eh, hiljadu zašto a nijedno – zato! Dobro, možda ima pola od jednog zato.

Dodatne okolnosti protiv prodaje 

Bacimo li pogled na finansijske izvještaje, možemo lagano zaključiti da kompanija ima potencijala da sama krene u proces investicija. Naime, prihodi za 2017. godinu su iznosili 10,5 miliona eura a EBIT je iznosio 1,4 miliona eura. Najvažniji pokazatelj, operativni cash flow iznosio je 771.000 eura dok je profit iznosio skromnih 34,6 hiljada eura. 

Institut ima oko 4,7 miliona eura obaveza, dok su mu obrtna sredstva (mahon potraživanja koja lagano naplaćuje) 1,9 miliona eura. Dakle, kompanija je niskozadužena u odnosu na imovinu i kapital kojim raspolaže. 

Prema zaista pedantnom i iscrpnom izvještaju menadžmenta, Institut ima Z score je 6 (da ne smaramo sad što je Z score, ali je to pokazatelj potencijlanog bankrota – kompanije čiji je Z score veći od 3, neju nikakav rizik od bankrota). Da vam prevedemo – sve da meteor udari u našu dragu planetu Zemlju, Institut neće bankrotirati, već će preživjele dočekati na rehabilitaciji.

.NSM_Izvjestaj_menadzmenta_o_poslovanju_za_period_od_01.01._do_30.06.2018_godine.

Dodatno, svi ostali finansijski pokazatelji govore da je kompanija izuzetno stabilna i da pripada niskorizičnoj grupi kompanija, što znači da samostalno može da se zaduži za investicioni program, podigne vrijednost ukupne imovine i nastavi da pruža vrhunske usluge u zdravstvenom turizmu.

Ako znamo da se u Crnoj Gori intenzivno razvija sektor turizma sa posebnim fokusom na primorje, jasno je da će vrijednost nekretnina na prvoj liniji mora drastično rasti u narednom periodu. Dodatno, u superluksuzni projekat Porto Novi će se uložiti preko 650 miliona eura koji će podići vrijednosti turističkog biznisa u opštini Herceg Novi. Zbog svega navedenog, jasno je da  je cijena od 10 miliona za Institut koja se nudi izuzetno niska i da je potrebno glatko odbiti.

.

Sudski sporovi

Idemo dalje u citiranje revizorskog izvještaja: “Protiv Instituta se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije, revizor izdvaja sledeće:

  • više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta,
  • “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a. U skladu sa Zaključkom Vlade Crne Gore br. 03-4074 od 26.03.2009. godine, Vlada je preuzela obavezu da ukoliko Institut izgubi ovaj spor, preuzima sve obaveze i druge troškove koji mogu nastati po ovom osnovu.”

Revizor konstatuje da “Do momenta okončanja sporova nijesmo u mogućnosti da utvrdimo eventualne posledice na ukupan položaj Društva.

Šta ovo u praksi znači? Prvo – eventualne sudske presude po osnovu eksproprijacije će sasvim sigurno platiti država, jer tako piše u standardnim ugovorima o prodaji akcija. Drugo, ukoliko  Institut izgubi sudski spor po osnovu kredita kod Jugobanke ad Beograd u stečaju, država će preuzeti sve obaveze po tom sporu. How cool is that?!

Istovremeno, član Konzorcijuma nam govori da, eto, kupuju Institut sa sudskim sporovima. No pasaran, dragi članovi Konzorcijuma – te ćete fore prodavat ispred osnovne škole đeci iz drugog osnovne za par žvaka (jer bi stariji osnovci provalili ovu pecku foru).

.

Patriotski dobronamjerni savjet kupcu

Ozbiljno, ko god da je Deda Mraz i ko god da je Deda Mrazov primač poklona, zapamtite jedno – resursi kao što je Institut Simo Milošević se ili ljubomorno čuvaju ili prodaju po enormnim cijenama. A prije svega se napravi procjena vrijednosti imovine kako bi vidjeli koliko silne stotine hiljada kvadratnih metara zamlje ali i poslovnih  i stambenih prostora na pjenu od mora zaista i vrijede. Zato u glas pjevamo: “Deda mraze, Deda mraze – skreni sa staze, molimo te ovog puta, pliz.”

Prodaja ovakvog resursa po ovako niskoj cijeni i uz ovakve manjkavosti apsolutno nije dopustiva. Osim ako niste, ovaj, znate, khm, khm – politički ugroženi pa vam ne daju da razvijate biznis na grbači crnogorskog naroda pri čemu tako ugroženi sa partnerima raspolažete sa 40 miliona eura za kupovinu akcija i investiranje u kompaniju čiju imovinu želite da kupite u bescijenje a čija imovina na pjenu od mora nije procjenjivanja preko dvije decenije protivno međunarodnim standardima. 

Domaći članu Konzorcijuma, ako se stvarno borite za uređenu Crnu Goru koja teži da članstvu u EU, znate što vam je činjeti: sačekajte novu procjenu imovine Instituta i dostavite ponudu koja odgovara njegovoj realnoj vrijednosti. Ako ste od države Srbije kupili u bescijenje njihove akcije, na konkretnom djelu pokažite da više volite Crnu Goru i – platite adekvatnu cijenu za ovaj dragulj na pjenu od mora nakon procjene vrijednosti njene imovine.

Eh da ne zaboravimo za kraj – Institutu želimo toplo da čestitamo 70 godina rada, samo tako nastavite!

Analize

Post-predizborna anti-auto-satira (prvi dio)

Published

on

By

Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli, pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.

Predizborna kampanja – gladijatorska. Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji, predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.

h

A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.

Ali, danas ne pišem o izborima. Danas pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu neizgatane.

Da budem iskren, u pitanju je baš leb od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.

Uglavnom, sretosmo se na improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj tekst.

Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu. Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.

„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes. Inače? Pa dobro.“

Nakon prve runde tradicionalno proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.

Ima li što? – pita on

– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i koroni nešto mi se ne cima do kladionice.

Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i jednu žvaku. Orbit na komad.

– Ne znam, brate. Čini mi se da ću više para bačat tako.

Ajde jadan, ja ću ti to za sekund otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.

– Neka, pušti. Bolje mi je na more da odem za te pare.

Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke? Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to završit.

– Ja bih brate, no ko će vozit onda nazad, ponapijaćemo se.

Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.

Mislim se, polako jadan, što si navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.

Privedosmo kraju i taj sjednik, a umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji, na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem, fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i prsne, pitajte Željka Mitrovića.

Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije relevantno.

Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas, treba mi informacija.

Je li anti-auto-litija ili auto-anti-litija?

Buni me koncept jer piše anti-auto a nisu pješke.

Pitam samo, jer bih da organizujem trotinet-anti-auto-anti-litiju.

Da, sa puno ljubavi, da.

Važi, hvala vam, prijatno.

Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti su na struju.

Ne, ne, nema potrebe da isušite nikakvu rijeku.

Pa nemojte molim vas, stvarno nema potrebe.

Pa dobro, ajde može onda jedan potok samo.

Sve u redu, ne brinite.

Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.

Važi, hvala vam puno.

Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.

Kravom polizani momak se vraća u auto i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.

*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu poruka na telefon.

A onda i notifikacija.

Pozdravismo se do dogovorenog roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u nedjelju. I to kakvi izbori.

Kraj prvog dijela

Continue Reading

Analize

Zarazna pjesma

Published

on

By

Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.

A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.

A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.

Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.

Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.

E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.

I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.

I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.

Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.

Ulazim na internet.

Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.

Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.

Ovo je hibridni rat.

Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.

Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.

Pitaću Olivera!

Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.

Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.

Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.

Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!

U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.

Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.

Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…

Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!

Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.

Napolju:

Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.

Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…

Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.

Dođavola. Sa mnom.

Continue Reading

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>