Connect with us

Analize

Wellness blamaža

Published

on

.

Ljudi, ljudi; čujte i počujte: iako smo mislili da su to priče za malu đecu – Deda Mraz zaista postoji! Sveti Džoni (Nikola), irvasi, Sjeverni pol, kočije, magija praznika, ljubav, kokakola, marlboro, suzuki; sve je realno, opipljivo, otjelotvoreno, sve – postoji! 

Ok, da vam malo splasne bajkovito uzbuđenje ka’ bljuzgica od snijega u PeGe – ima tu jedna, jelte, caka: Deda Mraz izgleda i nije tako dobar lik ka što se priča evo 100 i kusur godina! Elem, on daje poklone samo pojedincima a ne svima koji su bili dobri tokom godine. E sad – da li su ti pojedinci bili toliko dobri da zaslužuju da im se “proda” nepokretna državna imovina po popustima kao da joj je rok važenja istekao (čitajte: kao bajata viršla, pokvarena jaja ili buđavo suhomesnato u hiper/super/giga/ultra/mega marketu).

Naime, postoji sasvim realna i opravdana zebnja da će Deda Mraz u najnovijoj, 2019. godini, nekome zaista donijeti najnevjerovatne poklone u obliku desetina hiljada kvadrata betona, stakla i medicinske opreme koji su praćeni stotinama hiljada kvadrata zelenih površina (urbanizovanih, da li!?) i to ne baš bilo đe, no pravo na – pjenicu iliti prvu liniju od mora! Ne, ne; ne pišemo ovog puta o sramnom klanju 80 i kusur čempresa u tipski uzdržanom Baru, već o najavljenom poKLANJanju Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević”  u Igalu.

.

.

Ako u vašoj (a i našoj) malenoj naivnoj glavici zapravo nastupa pomračenje uma na sami pomen nekoliko miliona eura (jer su vam prosječne plate realno manje u potonjih 8 godina), spremite se za ovaj niskokarbonski i neočekivani start s leđa: za 56,48% akcija Instituta dr. Simo Milošević u Igalu, jedan panslovensko-kul Konzorcijum, predvođen lucidnim solo igračima, ponudio je tragikomično, besmisleno, ponižajaće a usput i mega-niskih 10 miliona eura za malkice više od polovine akcija Insituta koje nosi naziv dragog nam čika Sima. 

Da bi ova finansijska limunada bila izuzetno, nenadmašno ali i lagano pitka kod zbunjenih građana koji se uredno šlogiraju na pomen pe’set ili sto eura, članovi Konzorcijuma su nam zašećereli čupri (priču) i ponudili fantastična investiciona ulaganja koja dostižu skoro 30 miliona eura, kao i da su zainteresovani da otkupe akcije manjiskih akcionara. Čak su i sazvali nešto nalik konferenciji za štampu đe su niskodecibelnim tonom rekli da eto, oni ne obećavaju brda i doline, ali da se spremni da se uhvate u koštac sa “problemima” koje Institut ima.

Možda je ekipi iz slatkog dvojakog Konzorcijumčića od prevelike doze investicionog cukra (šećera) isti previše udario u vugla (glavu), pa su mislili da njihova wellness ponuda neće proći nezapaženo ispod naših štelovanih-na-predviđanje-prevara radara. 

Elem, njihova ponuda je toliko šuplja da ćemo totalno razobličiti uz pomoć igalskog blata (peloida) i vjetrova koji duvaju u Novom: maestrala, bure, juga, šiloka, grega, levanata, tramuntane, oštrijala i pulenata. By the way – nismo znali da ovako moćno-nazvani vjetrovi duvaju našim dijelom Jadrana!

I da, u pomoć ćemo pozvati moćne bogove starih Slovena koji izgleda povezuju članove Konzorcijuma a čije karakteristične moći možda mogu pomoći u razumijevanju ove spektakularno loše ponude za državu Crnu Goru. 

O Institutu

Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević” A.D. Igalo ubraja se u najveće i najpoznatije institucije za multidisciplinarno banjsko liječenje na Balkanu. Začetnik je moderne fizikalne i preventivne medicine, rehabilitacije, talasoterapije i wellness-a i postao je jedan od glavnih međunarodnih centara za rehabilitaciju djece, odraslih i starih osoba.

Institut Igalo je osnovan 1949. godine. Godine 1976. pri Institutu je osnovana Viša fizioterapeutska škola, koja je 2004. godine unaprijeđena u Fakultet primijenjene fizioterapije, što Institut Igalo čini članom Univerziteta Crne Gore.

Vrhunsko medicinsko osoblje obuhvata više od 300 zaposlenih – ljekara specijalista, fizioterapeuta, medicinsih sestara i drugih medicinskih radnika. Svi zaposleni u Institutu Igalo govore engleskih jezik.

Ok, dosta je citiranja zvaničnih podataka sa sajta. Nježno mažemo trepavice, masiramo zulufe uz nesebičnu podršku ljekovitog blata a sve u cilju dostizanja nirvana zone u kojoj pružamo maksimalnu radnu temperaturu.

Neka masaže – počnu!

.

Imovina Instituta

Cijenjeni građani, za slučaj da niste znali, prema revizorskom izvještaju, Institut Simo MIlošević ima preko 1.600 kreveta (‘iljadu i šest stotina kreveta, alo!!!) u više objekata različitog standarda ukupne površine od 86.000 metara kvadratnih (da, da – OSAMDESETŠEST HILJADA KVADRATA POSLOVNOG I STAMBENOG PROSTORA). Pored ovoliko desetina hiljada kvadrata kvadrata, imaju skoro, pazite sad ovo (zadržite dah dubokooo) skoro 200.000 metara kvadratnih (da, DVIJESTOTINE HILJADA KVADRATA) zemljišta (podatak o zemljištu smo dobili pregledom posjedovnih listova i tu postoji mogućnost greške).

.

.

Ajmo malo jednostavnog matematičkog razgibavanja pred ranu zoru: prema dostupnim finansijskim izvještajima, kapital Instituta za 2017. godinu iznosi 60,5 miliona eura. Kako ponuđač za 56,48% akcija nudi 10 miliona eura, to znači da vrednuje ukupni kapital Instituta na 17,7 miliona eura, što je, vjerovali ili ne, skoro 3 i po puta MANJE nego što kapital vrijedi po knjigama! Wow, izgleda da se državna imovina više voli tako što je – manje platiš?!

.

.

Pazite dalje – ako Institut vrijedi 17,7 miliona eura, to znači da jedan kvadrat poslovnog i stambenog prostora na pjenu od mora (bez zemljišta) ponuđač vrednuje na – zadržite dah ponovo – tričavih 205 eura?! Alo bre (pardon our Bg slang), pa ni barake na Koniku ne bi prodavali za te pare a ne ovakve lokacije na pjenu od mora koje, usput, donose prihod i profit. Mada, ko zna – wellness priča o ljubavi prema Crnoj Gori možda ima fakturnu cijenu i bez PDV-a?!

.

Tipfeler priče ili malo da iskoristimo jednu istorijsku nepobitnu činjenicu a koja nam možda može  (a ne mora) ukazivati pravac razvoja ove situacije oko privatizacije dragulja crnogorskog turizma za bijedne pare: jedna članica ovog Konzorcijuma je, preko povezanog lica (kompanija istog vlasnika), nekada davno (tačnije 2007. godine) zajedno sa još jednom privatnom podgoričkom firmom kupila poslovne prostore od državnog Univerziteta Crne Gore po cijeni od 1.684.949 eura. Nekoliko mjeseci kasnije (tačnije tri mjeseca ili 90 dana), te dvije privatne firme su prodale poslovni prostor državnoj Agenciji za telekomunikacije i poštansku djelatnost i to u iznosu od 4.029.837 eura. Rezultat ove ultrabrze transakcije je poznat: ove dvije firme su po osnovu kupoprodaje poslovnog prostora ostvarile razliku u cijeni od 2.344.000 eura a koje je zaradili za, ni manje ni više, nego za 90 dana što je ekvivalent 26.044 eura dnevno ili 18,09 eura u minuti. I to od prodaje državne imovine drugoj državnoj firmi jer prva državna firma nije mogla da kupi državnu imovinu direktno od druge državne firme, nego je to morala da uradi preko privatnih firmi.

.

Zbunjeni? I mi smo! Jer ovo ni Tarabići ne bi predviđeli, čoče! 

.

.

Znate, tako se voli država i bori za nju, zar ne? Kupiš jeftino od države pa prodaš toj istoj državi 2 i po puta skuplje i to sve u 90 dana. A možda i ta ljubaF ima nabavnu i prodajnu vrijednost? A možda su u šumi, ko će li ga znat’.

E da, cijena kvadrata po kojoj su zavalili državi poslovne prostore je bila preko 2.000 eura po m2. Podsjetimo, imovinu na prvu liniju od mora procjenjuju na 205 eura, što je 10 (deset) puta manje. 

Evo pomoći ćemo malo u dizajniranju inovativnih slogana ovih vrlih boraca za Crnu Goru: 

  • Da je vječna – razlika u cijeni! 
  • Nikad više – 205 eura po metru kvadratnom!
  • Majko naša – jeftino plaćena imovino! 

.

Još malo o imovini Instituta

Eee, mislili ste da ćemo stati u priči oko imovine; kakva greška, xoxo. Zapravo, hoćemo da demantujemo sve što smo do sad napisali a vezano za cijenu kvadrata poslovnog i stambenog prostora od 205 eura. Naime, stvari stoje – još gore!

Evo prikaza iz revizorskog izvještaja o imovini čika Simovog Instituta (malo tepamo, ne zamjerite):

.

Jasno se vidi da samo građevinski objekti na 31.12.2017 godine vrijede, ni 5 ni 6, nego 38 miliona eura. Dakle, Konzorcijum procjenjuje ukupan kapital Instituta na 17,7 miliona eura a samo građevinski objekti (poslovni prostori, stanovi) vrijede više nego duplo više?!

A što mislite koliko vrijedi zemljište Instituta? Tričava 24 miliona eura, evo prikaza!

.

.

Ne brinite, ako ste mislili da od ovoga ne može gore – prevarili ste se. Može! (neki  bi izrimovali ovo i napisali: Može i mora, jer ovo je Crne Gora).

Revizor koji je radio reviziju Insitutua za 2017. godinu (a i sve ranije godine, sve od 2006. godine), dao je kvalifikovano mišljenje samo zbog jedne činjenice: imovina Instituta nije procjenjivana od 1995. godine, što nije u skladu sa računovodstvenim standardima. Citiramo: “Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i opreme na dan 31. decembar 1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme revalorizovana je zaključno sa 31. decembrom 1999. godine.“

.

.

Pazite krajnju tačku ovog ritma računovodstvenog nereda koji nas baca u negativni finansijsko-pravni delirijum – država Crna Gora privatizuje Institut čija imovina nije procjenjivanja duže od 23 godine?! Zar ne bi trebalo prvo da se napravi reprocjena imovine Insitituta kako bi se pripremio za prodaju a kako bi Crna Gora dobila mnoooogo više novca? 100% smo ubijeđeni da 86.000 m2 poslovnog i stambenog prostora i oko 200.000 m2 zemljišta vrijedi mnogo više od 64,2 milona eura koliko iznosi po knjigama. Podsjetimo, Konzorcijum bi 56% kapitala ovakve kompanije da plati svega 10 miliona eura. 

Zašto vajni Konzorcijum ne traži ponovnu procjenu imovine, da vidimo koliko ta imovina zaista vrijedi? Eh, hiljadu zašto a nijedno – zato! Dobro, možda ima pola od jednog zato.

Dodatne okolnosti protiv prodaje 

Bacimo li pogled na finansijske izvještaje, možemo lagano zaključiti da kompanija ima potencijala da sama krene u proces investicija. Naime, prihodi za 2017. godinu su iznosili 10,5 miliona eura a EBIT je iznosio 1,4 miliona eura. Najvažniji pokazatelj, operativni cash flow iznosio je 771.000 eura dok je profit iznosio skromnih 34,6 hiljada eura. 

Institut ima oko 4,7 miliona eura obaveza, dok su mu obrtna sredstva (mahon potraživanja koja lagano naplaćuje) 1,9 miliona eura. Dakle, kompanija je niskozadužena u odnosu na imovinu i kapital kojim raspolaže. 

Prema zaista pedantnom i iscrpnom izvještaju menadžmenta, Institut ima Z score je 6 (da ne smaramo sad što je Z score, ali je to pokazatelj potencijlanog bankrota – kompanije čiji je Z score veći od 3, neju nikakav rizik od bankrota). Da vam prevedemo – sve da meteor udari u našu dragu planetu Zemlju, Institut neće bankrotirati, već će preživjele dočekati na rehabilitaciji.

.NSM_Izvjestaj_menadzmenta_o_poslovanju_za_period_od_01.01._do_30.06.2018_godine.

Dodatno, svi ostali finansijski pokazatelji govore da je kompanija izuzetno stabilna i da pripada niskorizičnoj grupi kompanija, što znači da samostalno može da se zaduži za investicioni program, podigne vrijednost ukupne imovine i nastavi da pruža vrhunske usluge u zdravstvenom turizmu.

Ako znamo da se u Crnoj Gori intenzivno razvija sektor turizma sa posebnim fokusom na primorje, jasno je da će vrijednost nekretnina na prvoj liniji mora drastično rasti u narednom periodu. Dodatno, u superluksuzni projekat Porto Novi će se uložiti preko 650 miliona eura koji će podići vrijednosti turističkog biznisa u opštini Herceg Novi. Zbog svega navedenog, jasno je da  je cijena od 10 miliona za Institut koja se nudi izuzetno niska i da je potrebno glatko odbiti.

.

Sudski sporovi

Idemo dalje u citiranje revizorskog izvještaja: “Protiv Instituta se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije, revizor izdvaja sledeće:

  • više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta,
  • “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a. U skladu sa Zaključkom Vlade Crne Gore br. 03-4074 od 26.03.2009. godine, Vlada je preuzela obavezu da ukoliko Institut izgubi ovaj spor, preuzima sve obaveze i druge troškove koji mogu nastati po ovom osnovu.”

Revizor konstatuje da “Do momenta okončanja sporova nijesmo u mogućnosti da utvrdimo eventualne posledice na ukupan položaj Društva.

Šta ovo u praksi znači? Prvo – eventualne sudske presude po osnovu eksproprijacije će sasvim sigurno platiti država, jer tako piše u standardnim ugovorima o prodaji akcija. Drugo, ukoliko  Institut izgubi sudski spor po osnovu kredita kod Jugobanke ad Beograd u stečaju, država će preuzeti sve obaveze po tom sporu. How cool is that?!

Istovremeno, član Konzorcijuma nam govori da, eto, kupuju Institut sa sudskim sporovima. No pasaran, dragi članovi Konzorcijuma – te ćete fore prodavat ispred osnovne škole đeci iz drugog osnovne za par žvaka (jer bi stariji osnovci provalili ovu pecku foru).

.

Patriotski dobronamjerni savjet kupcu

Ozbiljno, ko god da je Deda Mraz i ko god da je Deda Mrazov primač poklona, zapamtite jedno – resursi kao što je Institut Simo Milošević se ili ljubomorno čuvaju ili prodaju po enormnim cijenama. A prije svega se napravi procjena vrijednosti imovine kako bi vidjeli koliko silne stotine hiljada kvadratnih metara zamlje ali i poslovnih  i stambenih prostora na pjenu od mora zaista i vrijede. Zato u glas pjevamo: “Deda mraze, Deda mraze – skreni sa staze, molimo te ovog puta, pliz.”

Prodaja ovakvog resursa po ovako niskoj cijeni i uz ovakve manjkavosti apsolutno nije dopustiva. Osim ako niste, ovaj, znate, khm, khm – politički ugroženi pa vam ne daju da razvijate biznis na grbači crnogorskog naroda pri čemu tako ugroženi sa partnerima raspolažete sa 40 miliona eura za kupovinu akcija i investiranje u kompaniju čiju imovinu želite da kupite u bescijenje a čija imovina na pjenu od mora nije procjenjivanja preko dvije decenije protivno međunarodnim standardima. 

Domaći članu Konzorcijuma, ako se stvarno borite za uređenu Crnu Goru koja teži da članstvu u EU, znate što vam je činjeti: sačekajte novu procjenu imovine Instituta i dostavite ponudu koja odgovara njegovoj realnoj vrijednosti. Ako ste od države Srbije kupili u bescijenje njihove akcije, na konkretnom djelu pokažite da više volite Crnu Goru i – platite adekvatnu cijenu za ovaj dragulj na pjenu od mora nakon procjene vrijednosti njene imovine.

Eh da ne zaboravimo za kraj – Institutu želimo toplo da čestitamo 70 godina rada, samo tako nastavite!

Continue Reading
1 Comment

1 Comment

  1. Marangun

    January 26, 2019 at 6:08 pm

    Oup oup URAAAAA
    Samo naglasimo da je….čiko koji je jedini dao ponudu za kupovinu Instituta …ko ?! Ko?! Žarko sunce Raķčević, a on je ideator i glavni sponzora URE !!! Tj ugrozene opozicije …a Dritane cmok ti saljem iz Igala

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Analize

Nepristojna ponuda

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Published

on

By

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti. Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Continue Reading

Analize

Kad aerodromi lete

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…”

Published

on

By

.

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…” Prava je šteta što Vlada ipak odluči da objavi kolonizatorski, pardon valorizatorski koncesioni akt sa transparetnim zakašnjenjem od egazaktli 7 kroasanskih dana; bilo bi sasvim bolje da se nikad nijesmo ni suočili  sa ovim dihotomnim  ružo-rumena dokumentom zbog koga dan ili dva već nemamo sna.

Ukratko prepričan današnji post: impotentna ekonomska analiza isplativosti koncepta valorizacije monopolističkih Aerodroma Crne Gore, koja ponekad liči na najbolju ediciju šašavog Letećeg cirkusa Monti Pajtona, praćena je teškim kršenjima elementarne ekonomske etike; u ovom jalovom galimatijasu cifara i pokušaja prikazivanja profitabilnosti u slučaju primopredaje strateškog nacionalnog resursa, opskrbljivačima analiza su se potkrale nevjerovatne greške kojima ćemo se baviti u narednim vrućim noćima i tropskim jutrima sa Starog aerodroma, uz Fantu, Jupi, pokoju grisinu i neizostavnu surutku-klekovaču.

“KAKO JE DO NEPREPOZNAVANJA DOVEDENA SUŠTINA PREVARE?”.

Ako ste mislili da riječ MINIMALNO logički inklinira ka što nižoj vrijednosti, sudeći po usvojenom koncesionom aktu, mLogo, mLogo ste se iščašili. Naime, u konsecionom aktu doslovce piše da, ako ACG ostanu u državnom vlasništvu, investicije iznose, udahnite duboko “vidiš-da-te-hoću-najbolje-se-stvari-dešavaju-noću” kao Nino i zažmurite “pomešaj-sivu-i-zlatnu” kao Bajaga, MINIMALNIH 120 miliona eura?! Istovremeno, ukoliko ACG damo koncesionaru na raubovanje, korišćenje i vađenje stotina milliona eura čistog profita toko trećine vijeka, njegove investicije su PLANIRANE na 218 miliona eura (pogledajte gornju sliku pored drugog crvenog kvadrata).

Krajnje besramno i džab-džabe iskorišćavajući drevnu japansku logiku introvertnog puža i njegove klape, tu dolazimo do novog, nadahnuto-zbunjenog otvorenog pitanja: koliko koncesionar zapravo MORA da investira u ACG? Tu nam Koncesioni akt pruža neimjerno zadovoljstvo iskrene konfuzije, pa nonšalatno kaže: “Investicione aktivnosti odabranog ponuđača koje prevazilaze rješenja iz trenutno važećih planskih dokumenata, mogu biti predmet druge ili treće faze investicionog ciklusa (od četvrte do tridesete godine investiocionog programa).“ Priznajte, MOGU BITI i MORAJU su dvije sasvim različite riječi. Jedna od ove dvije riječi ne obavezuje nikoga – dakle, Vlada laganice ne obavezuje koncesionara na ukupne investicije od, kako pišu, 218 miliona eura...

.

No, da ne bude zabune, Koncesioni akt nastavlja da briljira; dok zabavlja široke narodne mase i pokojeg raštimovanog pojedinca, fino izlazi na bis i ladno saopštava što državu Crnu goru čeka nakon par godina koncesionog košmara: “Ponuđači će biti slobodni da ponude program investiranja za koji oni smatraju da ispunjava uslove Koncedenta, uz obavezu ispunjenja navedenih minimalnih uslova investicionih aktivnosti iz prve i druge faze realizacije investicionog programa.”.

Ozbiljno, piše li ovo? Koncesionar će biti slobodan da ponudi program investiranja za koji oni smatraju da će ispuniti uslove Vlade?! Ozbiljno, piše li ovoooo? Znači – koncesionar će raditi kako mu je ćeif, a država će nježno da statira i nijemo posmatra što koncesionar radi? Da li smo konačno shvatili da će koncesinar imati super moći da predlaže ono što on smatra da ispunjava uslove a ne ono što država propiše kao uslov? Kako je moguće da je ovo neko predložio a kamoli usvojio? Ako ovo nije kršenje suvereniteta Crne Gore i ekonomska izdaja nacionalnih interesa, neka nam neko objasni šta jeste?

Manje je više

.

.

Pogledajmo dalje: prva faza OBAVEZUJE koncesionara da investira SVEGA 80 miliona eura, dok će ova razlika od 138 miliona eur (do ukupno planiranih 218 miliona eura za koje, podsjetimo, koncesionar slobodno nudi što mu se ćefne a niko ga ni ne obavezuje da dodatno investira) biti na koncesionarevoj slobodnoj volji?! Da, da; svaki koncesionar baš želi da troši više od planiranog i ostavi koje milionče više u drugoj državi, xexe. Možda i poveća prosječne plate ACG na 5.000 eura a možda investira milijardu eura u kupovinu šarenih flomastera i markera.  A okle “prijatelji-braćo-kumovi”: koncesionar neće eura potrošit više od onoga što je propisano ugovorom; nije ga previse briga za naš strateški resurs od kojeg zavisi turizam, mnogo važna privredna grana Niđe-nebo-nije-plavo Crne Gore.

Da podsjetimo, nije zgorega: ako ACG ostanu u državnom vlasništvu sigurno se investira, kako obrađivač navodi, MINIMALNIH 120 miliona eura, a ako ga kolonizujemo, pardon valorizujemo sigurne investicije iznose SVEGA 80 miliona eura? Ili se obrađivači koncesionog akta vode modernom minimalističkom dizajnerskom maksimom “manje je više” ili u pitanju skrivanje pravih namjera patološko niskih investicija  u vezi ovog aranžmana. Čak i nestašna dječica iz predškolskog uzrasta, koja lome igračke jer im se boja ne dopada, razumiju da je 80 manje od 120;  no, možda to i nije slučaj kada se monopolistička kompanija valorizuje za – manje propisanih investicija.  Zbilja, “što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada?”

Na kraju prve epizode vezano za valorizatorsko-kolonizatorski aranžman, pitamo se: kolike su zaista planirane koncesionareve investicije? Ovo ljubazno pitamo zbog činjenice da na strani 3 dokumenta “Pokazatelji da planirana koncesija obezbjeđuje odgovarajuću vrijednost za novac” doslovce  piše da su investicije planirane na 218 miliona eura, dok na strani 34 Koncesionog akta piše da su investicije očekuju na najmanje 200 miliona eura. Isti iznos od 200 miliona eura se navodi na još nekoliko mjesta kroz ove dokumente, pa se, onako bezveze, pitamo: đe je ova razlika od 18 miliona eura? Da nije možda ko… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator ili “koncentični krugovi gluposti i neznanja”?

.

.

Da li se umazane ruke brzo peru, kako kaže Džoni? Viđećemo u narednim postovima na temu ovog vanprostornog čardaka koji, zašto da ne ponovimo, sublimira zrno sumnje na kor… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator.

Brzih dana ćemo saznati kome će ruža-rumena u formi ACG procvati; „baš sve bi dali, kada bi znali, kome će ACG da se uvali“. I ko će da se ut…; izrimujte sami, niste đeca..

Continue Reading

Analize

Ultimativna razvojna greškica

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine.

Published

on

By

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine..

Sigurno ste se naslušali monumentalnih ljepuškastih rečenica o neophodnosti razvoja putne infrastrukture, mitskih neumornih ponavljanja da će sve biti sjajno-bajno samo da izgradimo prioritetnu dionicu autoputa, kako će sjever kul-moćno ubrzano da se preobrazi i eto sasvim kao visibaba procvjeta prije proljeća, kako će super-brzo da se zaustavi iseljavanje sa dinamično napaćenog sjevera, kako će munjevito da se promijeni ekonomska slika Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra,  kako se uložilo milijardu eura u dramatično neproduktivnu asfaltnu-betonsku konstrukciju, kako će naša brda-tvrda da omekšaju samo da izgradimo prioritetnu dionicu, kako će ovo, kako će ono…

Uprkos svim ovim spornom-jedinstvenim fantazmogorijama, mi sasvim odgovorno tvrdimo da puštanje u saobraćaj prioritetne dionice autoputa NEĆE IMATI POZITIVAN POZITIVAN UTICAJ NA RAST CRNOGORSKOG BDP-a; ZAPRAVO, RAST BDP-A ĆE U 2021. GODINI ĆE BITI MANJI OD RASTA BDP-A U 2019. GODINI I ČAK DVOSTRUKO MANJI OD RASTA BDP-A U 2018. GODINI!

Toliko smo sigurni u ovo što tvrdimo da ćemo, ukoliko se pokaže suprotno, zavazda zavrnuti  vodne ventile u kancelarijskoj tuš kabini, što implicira da se u dogledno vrijeme nećemo kupati niti prati rujne kose (šalimo se, ne brinite; ipak moramo malo da dramatizujemo priču).

Kako možemo biti sigurni u ovu, priznajte pomalo suludu, tvrdnju a koja za sobom nosi trajne posljedice u vidu vječnog gašenja providnog napitka koji život znači? Kako je moguće da prkosimo logici Vlade, koja je vrhovni autoritet u ekonomskoj politici Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra? Pa lijepo – po starom dobrom običaju i omiljenoj olimpijskoj disciplini, čitamo zvanična dokumenta – te iste Vlade.

.

Naime, u dokumentu epskog naziva, skoro pa pisanog u slow-motion božur-desetercu, “Program ekonomskih reformi za period 2019‐2021. godine” iz januara 2019. godine, rast BDP-a u 2021. godini (da budemo precizni – to je godina nakon puštanja prioritetne dionice autoputa u saobraćaj) će iznositi svega 2,4%, što je zapravo 0,5% manje od rasta koji je projektovan u istom dokumentu za 2019. Godinu ili čak dva puta niži nego u 2018. Godini, kada je iznosio 4,8%.

Dodatno na ovu tvrdnju, u pomenutom dokumentu imamo i scenario nižeg rasta BDP-a koji u 2021. godini iznosi budalasto-niskih 1,9%. Spavaš li mirno, Stopo Rasta DžiDiPi-ja?

Napomena autora: Prije nego pročitate sljedeći pasus, upozoravamo one ljude koji imaju vrtoglavicu i pate od hronične uplale kapaka – naredna rečenica može biti kobna po Vaša nepca.

Dakle, kada smo se kao društvo  zadužili za autoput koji će da nas košta kao Svetog Petra kajgana sa 5 jaja i prazilukom, kada smo se naslušali o tome da ćemo postati ekonomski mjau-mjau Naježeni Tigar zbog zaduženja za taj isti autoput, ista Vlada piše da  – NEMA rasta BDP-a kada se počne koristiti taj isti autoput zbog kojeg smo se masu-para zadužili i koji je trebao da doprinese, pazite sad, rastu BDP-a. Ko se nije izgubio u ovom začaranom kružnom misticizmu, taj ne voli Crnu Goru.

Mi zaista živimo u jednom jedinstveno-nestvarnom bljesku vremena; molimo nadležne mitove i legendice da ova suva ekonomska vorteks genijalnost vječno traje sve dok neko malo od šponde ne pomazi Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra i to sred repa, da se malo brecne.

Mjau – mjau, woof – woof.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>