Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni
izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I
sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli,
pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.
Predizborna kampanja – gladijatorska.
Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg
zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji,
predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u
susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio
transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj
Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su
astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.
A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.
Ali, danas ne pišem o izborima. Danas
pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim
drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset
godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš
da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi
imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu
neizgatane.
Da budem iskren, u pitanju je baš leb
od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na
usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na
pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam
da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam
je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.
Uglavnom, sretosmo se na
improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo
da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj
tekst.
Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu.
Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i
moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz
udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni
čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.
„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes.
Inače? Pa dobro.“
Nakon prve runde tradicionalno
proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično
mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.
Ima li što? – pita on
– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i
koroni nešto mi se ne cima do kladionice.
Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš
bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i
jednu žvaku. Orbit na komad.
– Ne znam, brate. Čini mi se da ću
više para bačat tako.
Ajde jadan, ja ću ti to za sekund
otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.
– Neka, pušti. Bolje mi je na more da
odem za te pare.
Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke?
Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu
dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to
završit.
– Ja bih brate, no ko će vozit onda
nazad, ponapijaćemo se.
Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja
drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.
Mislim se, polako jadan, što si
navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž
druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema
boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga
uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.
Privedosmo kraju i taj sjednik, a
umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji,
na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji
košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje
od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem,
fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na
guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se
čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i
prsne, pitajte Željka Mitrovića.
Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni
mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi
smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio
istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije
relevantno.
Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas,
treba mi informacija.
Je li anti-auto-litija ili
auto-anti-litija?
Buni me koncept jer piše anti-auto a
nisu pješke.
Pitam samo, jer bih da organizujem
trotinet-anti-auto-anti-litiju.
Da, sa puno ljubavi, da.
Važi, hvala vam, prijatno.
Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti
su na struju.
Ne, ne, nema potrebe da isušite
nikakvu rijeku.
Pa nemojte molim vas, stvarno nema
potrebe.
Pa dobro, ajde može onda jedan potok
samo.
Sve u redu, ne brinite.
Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.
Važi, hvala vam puno.
Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.
Kravom polizani momak se vraća u auto
i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.
*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu
poruka na telefon.
A onda i notifikacija.
Pozdravismo se do dogovorenog
roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u
nedjelju. I to kakvi izbori.
Koliko frke
zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.
A opet, nije
pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i
omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to
namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se
zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za
vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja
Marinković.
A možda vas,
ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas
spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska
koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na
raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri
vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil
Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš
na toj raskrsnici.
Eee, manjega
grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci
nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i
mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to
dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu,
života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih
mogao da podržim.
Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.
E jedan od tih
vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe
Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju
je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim
te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo
da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez
potrebe, da bi ispali heroji.
I pomogla bi mi
pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je
blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A
onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola
sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.
I? Ništa čudno?
E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi
„dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam
bar tako mislio.
Vratih se na
posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda.
Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.
Ulazim na internet.
Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.
Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.
Ovo je hibridni
rat.
Dolazim kući,
za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje
ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa
mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom
identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine.
Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna
zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.
Znam! Idem,
bre, na izvorni izvor.
Pitaću Olivera!
Ne odgovara.
Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i
ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše
i zaspah, ali ne saznah.
Neko zvoni na
vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom
glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne
kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva
inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke
prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.
Gledam ih,
gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser
indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me
cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.
Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!
U stanici me
saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se
istrtljah bez advokata.
Reko
“moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje
lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu
državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.
Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…
Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!
Snimiše mi
cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad
tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran
sam da ništa ne propuštam napolju.
Napolju:
Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.
Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…
Otvaram oči.
Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene,
ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali
s kim? A onda shvatam.
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa,
atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od
ljutog kamataša.
Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je
predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili
čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi
nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i
to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno.
Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu
ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da
ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.
I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.
Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari
deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova.
Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame
duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog
gledaoca.
Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao
nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici
dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare.
Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg
novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte
eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se
očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije
ni imao.
Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.
Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju
upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da,
uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija
se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na
polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je,
kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova
plitkih bidona na visokim funkcijama.
Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom
običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije
struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred
zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju
mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.
Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne
druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici
tretiraju kao da nisu ljudi, zato što
se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez
propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su
zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od
strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim
funkcionerima.
Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu
odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad
ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici
kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore
sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih
maski i rukavica.
Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih
na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo
za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj
tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu
penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu
ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.
Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.
Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane
“pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta
više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa
postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na
ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe?
Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!
Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri
demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo
vole pare.
Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše
redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji
Podgorice.
Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo
muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu
klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo
povici “nama je dosta 4 i po G”.
Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom.
Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je
glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga
niko od prisutnih nije ništa ni pitao.
Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao
zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.
Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od
radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio:
“Connection lost.”
Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević.
Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti. Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.
Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56% akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”
Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:
Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.
Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!
.
.
U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.
Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”
Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!
Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!
.
.
Saga o sudskim sporovima
Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.
Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.
Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?
Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.
“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.
Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”
E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.
Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.
Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:
međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”
Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.
Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.