Connect with us

Analize

Nonsensne korelacije džidipija i plata

Published

on

Uuuu, kako volimo da koristimo moćne riječi stranog porijekla, jer smo dakako, strani plaćenici. Ovaj naslov bi izazvao pomalo romantičnu ali ipak snažnu mučninu kada bi glasio “Glupkasti odnosi bruto društvenog proizvoda i plata”.

Mediji su konačno smogli snage da objave da su plate državne administracije ispod afričkog nivoa i da će tako i da ostane makar u naredne tri godine. I naravno, sve zavisi od svemoćnog džidipija ili, tepajući mu na yu esperandu, bruto društvenog proizvoda. I njegovog rasta. Jer kada raste džidipi, sve cvjeta, zar ne?

.

.

Malo morgen, rekao bi naivno-nebeski čika-Sloba, omiljeo strašilo prošlih vremena i vlasti i opozicije u svim država ex yu regiona kada treba da se skrene pažnja sa ekonomije i realnih problema. Elem, SAD imaju izuzetno snažan rast džidipija, pa je nejednakost najveća od kada SAD postoje! O uticaju džidipija na nejednakost smo pisali u tekstu “U rastu su kratke noge” – pročitajte, valjaće vam.

Zato bi ovi naši donosioci odluka trebali da vežu rast plata i penzija isključivo u slučaju rasta izvoza (koji iznosi 15-tak posto uvoza) i smanjenja deficita platnog bilansa (koji iznosi oko 1,7 milijardi eurića). Tek kada ove dvije kategorije istovremeno budu rasle (izvoz) i padale (deficit), treba razmišljati o povećanju plata.

.

.

Ako bacite pogled na činjenicu da nam sa svih ekrana (uključujući pametne frižidere i lavaboe) govore da nam je prihod od turizma 1.000.000.000 eura, zar nije logično da najveći broj Crnogoraca živi kao bubreg u loju? Naravno, preduslov za bubreg-u-loju status je domaća proizvodnja roba i usluga za potrebe turističke privrede. Do tada, od ove milijarde domaćinima ostade svega nekoliko miliona eura čiste zarade, jer sve pare odoše inostranim proizvođačima i pružaocima usluga.

Jer džidipi ne interesuje da li se proizvodi ili uvozi, već samo potrošnja.  Zato ga ne treba stavljati u korelaciju sa rastom plata. Prosto kao suljPa 🙂

Analize

Zarazna pjesma

Published

on

By

Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.

A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.

A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.

Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.

Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.

E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.

I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.

I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.

Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.

Ulazim na internet.

Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.

Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.

Ovo je hibridni rat.

Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.

Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.

Pitaću Olivera!

Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.

Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.

Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.

Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!

U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.

Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.

Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…

Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!

Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.

Napolju:

Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.

Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…

Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.

Dođavola. Sa mnom.

Continue Reading

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Analize

Nepristojna ponuda

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Published

on

By

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti. Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>