Bivši predsjednik
Skupštine Crne Gore i ideolog Demokratske partije socijalista (DPS) Svetozar
Marović ispovijedio se u lajv intervjuu kod odbjeglog biznismena Duška
Kneževića da mu je jedna kafa sve zakuvala prije pet godina.
Tvrdi da je u
nekadašnjem kafiću Dali, preko puta zgrade Javnog servisa, sjedio sa
predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem, tadašnjim premijerom, ali da, iako
je uvijek plaćao šta god bi jeli ili pili, odlučio je da tog dana to ne uradi.
“Bilo je previše. Svaki put me čovjek zovne na kafu, piće ili ručak, i ja platim. Budžet jednog budvanskog javnog preduzeća bi ponekad potrošio na izlaske sa njim. Tog dana sam rekao neću”, priča Marović.
Tvrdi da je problem sa
Đukanovićem nastao kada je tadašnji premijer krenuo da ide, a nije se uhvatio
za novčanik.
“Upotrebio je svoju najstariju foru. Pozvao je nekog telefonom i rekao mi – Sveto, moram hitno da idem pa reguliši ovo molim te. Tada mi je prekipjelo. Rekao sam mu da ću platiti moj espreso, a njegov dojč da plaćam neću. Prvo me je čudno pogledao, a onda mi je rekao da se ne glupiram i da bi platio, nego da je Blažu kupio još jednu elektranu, pa nije imao keša. Ja sam i dalje ostao pri svome, on me je samo nazvao stipsom, i rekao Zoranu iz obezbjeđenja da plati dojč. Zoran je, međutim, platio i moj espreso i namignuo mi. Sjutradan su me uhapsili”, kazao je Marović.
Tvrdi da ga je nakon toga
više putu zvao, ali bezuspješno. Kaže da nikada više u životu to ne bi učinio.
“To su u stvari espreso i kafa koje su me najviše koštale. Najskuplja kafa koju sam popio. Tamo bih uvijek ostavio pet eura – dvije kafe i bakšiš. Ovako me je to sve koštalo 20 miliona preko javnog izvršitelja Milivoja Katnića”, istakao je Marović.
Đukanović je negirao sve
Marovićeve optužbe i, kako je rekao, niko niže nije pao u pokušaju njegove
diskreditacije.
“Znači, sjedjeli smo u nekadašnjem Daliju, preko puta Javnog servisa, popio sam neki dojč zbog stomaka, uslijedio je neki poziv i hitno sam morao da idem. Rekao sam mu lijepo – Sveto, žurim, pa reguliši ti ovo. A sada mi od Budve do Beograda pričaju kako nijesam platio kafu”, pojašnjava Đukanović.
On tvrdi da će istraživački portal “UDAR” brzo
objaviti Marovićev dosije kao saradnika srbijanske agencije BIA, gdje se vodi
pod imenom “plava sportska torba”, dok mu je kontakt osoba Duško
Knežević.
Spavao sam do kasno, jedva se nakanih
da glasam. Nakon što sam obavio građansku dužnost, okupih ekipu. Nas trojica oguglalih
lokal-nihilista, a ovog puta sva trojica glasali. Pođosmo da kod druga
ispratimo finiš, i naravno cirkus koji ide uz to. Kakva riznica za sprdnju. Žao
mi je što nisam snimao. Nisam mogao od uzbuđenja, koje se zbog rezultata brzo
pretvorilo u neku vrstu nevjerice, najbolje opisanu kao sumnju u sopstveni
odnos sa stvarnošću – dešava li se ovo? Ili je sve u mojoj glavi…
I dok sam pokušavao da izbjegnem ovo predslomno
mentalno stanje i prihvatim nemoguću stvarnost… Dešava se nadrealan trenutak
kakav u životu nisam doživio. Sa prozora počinju da se čuju aplauzi, petarde,
vatrometi, plač, komšije prave talase, vuvuzele zavijaju… Zakleo bih se da je
iznad nas bila i neka koreografija, konfete su padale. Nevjerovatna scena.
Takvi trenuci te baš pogode, pomjere
te. Ne bih to znao da ovo nisam vidio. Osjetih da me preplavljuje najuzvišeniji
i najtopliji, istinski autentičan osjećaj, kao da udišeš suštinu života i
doživljavaš smisao univerzuma u isto vrijeme, kao da prvi put osjećaš da je sve
kako treba, i jednostavno, ne možeš da ne pomisliš…
GREOTE. Greote od ovoga mrčenog naroda,
koliko su ga samo jahali. Kad bi neko izmontirao sve korupcionaške i
nepotističke skandale, to bi sigurno bio, figurativno rečeno, najduži porno
film u istoriji. Pogledaj nas, čoeče, kao da smo živjeli pod zemljom do sad. Rođeni
u koncentracionom logoru. Bonđorno prinćipesa!
Ali te noći je ipak samo najavljen
kolektivni otčep. Doživljen je tek narednih dana kad su društvene mreže
preplavljene izjavama, mimovima, forama, montažama i vrlo kreativnim sadržajem
koji u nekim slučajevima zaslužuje status umjetničkog djela. Iako je autor najčešće
vrsni egzemplar roda blejachus
besposliciares. Ali sada više ni on neće imati izgovor za svoju
genijalnost. Nema mimova dok traje obnova! Kako da ne.
Ovakvo nacionalno slavlje razumiju
samo oni koji su ga doživjeli. Bukvalno samo što Korona nije slavila sa nama.
Ili jeste.
This is the Dritan of my life!
I tako prođoše dva lijepa buđenja u
danima koje možeš da porediš samo sa zaljubljenošću. Kad se jednostavno budiš u
ljepši život nego što si navikao. Samo što sad, po prvi put, flertuješ sa
slobodom.
Ali onda dođe utorak i dogovoreni
roštilj, a sa njim i provir u gubitničku perspektivu.
Pokupi me moj dobri, od terena
prepoznati drug, u svom fotelja kokpitu, i zaputismo se ka rijeci. Ne
progovara. Lice smrknuto, podočnjaci, neprijatna tišina. Pitah ga kako je, a on
kao iz topa: „Nikako!“. Kako će, veli, biti, kad Crna Gora nestaje. Jes, rekoh,
Durmitor je sravnjen, Budva poplavljena. Oće da ruše Hilton i da grade duhovni
centar na četiri sprata!
„Vraćamo se u devedesete!“ – zajeca
momak zvani Kneletova reinkarnacija. Marinac frizura, a na glavi najbrže Versaće
naočare. Vjerujte, naftu u njih sipa. Trenerka u farmerke, farmerke u čarape. I
naravno makserice, model pegla.
„Vraćaju nas u Srednji vijek!“ –
navaljuje robot iz futurističke smart Crne Gore. Đe na prvu kišu nestane struja
i onda si stvarno bačen nazad u Srednji vijek. A onda struja konačno dođe i
shvatiš da si i dalje u Srednjem vijeku samo si dobio struju.
Međutim, čovjek se toliko uznemirio da
zaustavlja auto sa strane i počinje da mi otvara dušu. Ako ništa drugo, vidi se
da ovaj kolateralni paranoik stvarno voli Crnu Goru. I stvarno djeluje iskreno zabrinuto,
budi empatiju u meni. Skoro da se zapitaš može li biti makar malo istine u tom
njegovom strahu. Čovjek nikad nije dovoljno oprezan, ovo je ipak velika
promjena.
Pokazuje mi neke članke. Naslovi: „Buduća
vlast ukida dojč?“ „Putin zatvara Mogren da bi parkirao aždaju?“
Ali onda, valjda kako je kod mene
nanjušio tragove saosjećanja, okreće priču na lično. Kako se njegov otac borio
za Crnu Goru, za moje i njegovo bezbjedno odrastanje. Kako je pomogao mnogima. Jeste
da je švercovao cigare 90ih ali je to bio jedini način da pare uđu u zemlju.
Naježih se. Je li realno da su mu isprali
mozak, i to citatima Sava Bačića?
Pokušah da ga smirim. Ali ne može.
Čovjek se raspada, kao da su mu sve lađe potonule. A ima ih 13. U Budvu. I još
3 u Porto.
Nekako ga smirih i nastavismo dalje.
Ostatak dana je bio mirniji, valjda se potrošio, ili pregorio. Iskulirasmo malo
uz roštilj, pričao mi kakvu će košulju da kupi za partijotski skup. Otac će mu
završiti najboli sto, kaže. Odakle sto na mitingu, nisam smio ni da pitam. A
vjerovatno bi odgovorio: „Đe će Moet da mi stoji?“
Odjednom, iz šume izlijeće čopor pasa!
Kao niotkud, opkoliše nas za sekund. Vjerovatno osjetili miris roštilja. Ja se
cimnuh, a jedan skoči za moj rukav. Druga niđe da pomogne. No kad viđeše njega,
skočiše i ostali. Većina na hranu, a neki krenuše na auto. Jedan grize tablice,
drugi se popnu na vozačevu fotelju. Ovaj zavika „ne, ne, ne, ne, ne!“ te potrča
za njim, otjera ga i, taman kad sam mislio doći će da me spasi, on pali auto i ode.
Vidim parkira se na obližnji parking.
Ove džukele navalile na mene,
izujedaše me, al srećom ne po faci i ne po patikama. Ali poče da mi se manta,
kao da sam galon krvi izgubio. U tom trenutku, kroz maglu se pojavljuju tri
figure. Neki momčić sa frizurom kao iz 80ih, ali nekako skroman. Kao pastir. Iza
njega još dvije. Jedna je čovjek u ludačkoj košulji. I pored njega, nešto što
mogu samo opisati kao čovjek-dinja.
Otjeraše pse od mene i spasiše me. Polako
se podigoh i pitah zašto su to uradili.
Pastir, mirnim glasom i stranim
naglaskom, kratko odgovori: „Zašto da ne?“
Čovjek-dinja uzviknu: „Divlji psi su
zli, a ovo je moja zemlja!“
Košuljaš mi se unese u facu: „Ovi psi
su u stvari vanzemaljci prerušeni u vampire, koji su prerušeni u ljude,
prerušene u pse!“
Dok trepnuh, više nije bilo ni njih ni
pasa.
Dogegah se nekako do džipa u kojem me
čekao „drug“. Svašta sam mu rekao! Je li moguće, posle svega, da me tako
ostavio da izvisim?
On samo reče:
„Zahvaljujući meni sačuvali smo udobnost našeg prevoza i sada smo na sigurnom putu ka Hitnoj. I ako možeš samo da mi ne krvariš po fotelji.“
Član Demokratske partije
socijalista (DPS) Stanoje Zlatnik pozdravio je najavu nove vladajuće koalicije
da se donese Zakon o porijeklu imovine.
Kaže da godinama pokušava
da utvrdi odakle mu stanovi, kuće, poslovni prostori, preduzeća i nekoliko
desetina hiljada na bankovnom računu.
“To je sila. Dva puta sam se ženio i imam već šestoro odrasle djece. Svaka žena i svako dijete imaju mi po stan. Supruge imaju i po vikendicu, dok ja živim u porodičnoj kući. Radim sa nekretninama, energetikom, građevinom i trgovinom, i mogu vam reći da lijepo zarađujem od toga. Samo ne znam kako sam ušao u sve to, dok znam za dva stana i jednu vikendicu ne znam uopšte odakle mi”, pojasnio je Zlatnik svoj problem.
Tvrdi da se više puta
obraćao policiji, ali bezuspješno. Jednom je tvrdi unajmio privatnog detektiva,
koji je pokušao istražiti slučaj.
“Nije mogao otkriti odakle mi imovina, ali je njegova istraga tada pokazala da imam još par poslovnih prostora i još jedan bankovni račun. Račun u toj banci otvoren je bio nekih deset godina ranije, a nikako nijesam trošio novac sa njega. Živim dobro, ali opet ne bih volio da je nešto od toga stečeno nezakonito, korupcijom ili kriminalom”, kazao je Zlatnik.
Ističe da je od osnivanja
DPS-a član te političke stranke, a sumnja da je njegovo čudno bogaćenje
povezano sa tim.
“Pričao sam
sa nekoliko kolega iz partije i oni imaju sličan problem. Tako da bi ovaj zakon
svima nama pomogao da shvatimo odakle nam toliko para i nekretnina”, kaže
Zlatnik.
Predsjednik Crne Gore
Milo Đukanović ne može da spava, nakon što je njegova Demokratska partija
socijalista (DPS) poslije 30 godina izgubila na parlamentarnim izborima.
Tvrdi da probleme sa
nesanicom nema zbog nervoze ili tuge, već ga je strah da će se, ukoliko zaspi,
probuditi negdje u Pančevu, kao predsjednik Srbije, čiji će sastavni dio
postati Crna Gora.
“Godinama sam se borio da Crna Gora bude nezavisna i da Srbija svoju šapu ponovo ne stavi na našu državu kao davne 1918. godine. Ali građani su u nedjelju ponovo izabrali retrogradne politike koje su izazvale zločine na ovim prostorima devedesetih i koje žele da nas vrate u 1918. godinu. Mislio sam nikada više, ali svakog trenutka se može desiti da se ponovo vratimo Srbiji, pogotovo sa Srbima na vlasti”, kazao je Đukanović.
Ističe da kao predsjednik
Crne Gore neće dozvoliti da Crna Gora postane dio bilo koje druge države,
pogotovo ne Srbije.
“Zamislite zaspim i ujutru se probudim kao predsjednik Srbije. A ne znam ništa o toj državi, o zakonima i predsjednikovanju. Mislim nije da sam znao nešto o crnogorskim, ali opet je to bilo moje”, rekao je Đukanović.
On je kazao da na svakih
sat vremena gleda konferencije za štampu Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića
i Alekse Bečića u izbornoj noći i to ga, tvrdi, drži budnim.
“Ne mogu nakon toga
zaspati od muke znajući da će mi se sprdati Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i
Edi Rama kada vide ko me je pobijedio”, zaključio je Đukanović.