Connect with us

Analize

Opremanje otpremnina

Published

on

Kosmička je pravda stigla Javni servis prvog septembra tekuće godine – tačno dva minuta pred drugi Dnevnik, ničim izazvan, dogodio se nepravedni strujni udar koji je rezultirao pomračenim eventom – po prvi put u svojoj istoriji, RTCG nije bila u mogućnosti da emituje glavnu informativnu emisiju! U duhu tekućeg Grad Slam-a, US Open-a, iskoristićemo teniski žargon za približavanje značenja ove pojave – strujni udar je servirao as Javnom servisu i to reketom punim elektriciteta.

Nije trebalo da prođe puno vremena do prvih vapaja podgojenog sportiste a.k.a. RTCG, koji za nemogućnost vraćanja pomenutog strujnog asa optužuje – neadekvatnu opremu. Izgleda da sve ove godine ručanja po dobrim restoranima, pušenja sjajnih tompusa i ispijanja starog viskija uz hedonističku fizičku neaktivnost nisu ostavile nikakvog traga na našem gojaznom sportisti, ponosu države Crne Gore. Po njemu, glavni krivac za ovaj nenajavljeni strujni udar nije njegova inertnost već oprema: uska trenerka, reket od prošle godine, iznošene patike i naravno, loptice (strujni udar je pomenuti as servirao novim lopticama, da pojasnimo).

Da li je to zaista tako? Da li oprema zaista čini igrača, ovom slučaju RTCG? Kako se trošio državni novac iz budžeta i kredita? Đe da nađemo odgovore na ova pitanja, majka mu stara? Vjerovali ili ne, i nas je pogodio slični  grom te smo, u trenucima inicijalnog šoka, pročitali revizorski izvještaj RTCG za 2013 godinu Suptilnom analizom ovog izvještaja, došli smo do nekih maštovitih zaključaka. Neka se spremi Ripli, za pojedine stavke imamo ozbiljnog kandidata!

Prihodi

Ukupni prihod RTCG iznose 11,7 miliona eura, od čega su državna davanja nevjerovatnih 10,1 milion eura, što čini čak 86% ukupnih prihoda.

Ovih 10 i kusur miliona eura se sastoje iz:

1. 7,2 miliona eura koji RTCG redovno dobija na osnovu Zakona o budžetu (ok, ne plaćamo pretplatu);

2. 2,4 miliona eura iznose preuzete obaveze RTCG od strane Vlade Crne Gori i to za:

     a. preuzimanje duga prema European Broadcasting Union u iznosu od 1,1 milion eura (oćete li gledat’ fudbal, košarku ili Eurosong drugim očima od sada???) ;

      b. preuzimanje duga prema Elektroprivredi i drugim dobavljačima u  iznosu od 0,4 miliona eura (što bi sa onim prebijanjem poreskog duga EPCG od 45 miliona eura?);

     c. preuzimanja duga za poreze i doprinose za period od 2009. do 2012. godine, u iznosu od 0,9 miliona eura (prevedeno: četiri godine RTCG nije plaćala poreze i doprinose!!!);

      d. uplate novčanih sredstava od strane Vlade Crne Gore u za isplate otpremnina 13 zaposlenih ;

      e. uplate novčanih sredstava iz budžeta Crne Gore (ponovo???) za namjenske sadržaje u iznosu od 0,2 miliona eura;

      f. obračunate amortizacije u iznosu 0,18 mil eura na osnvu donacije iz 2009. godine koja je iznosila 2,3 miliona eura a koja je dodijeljena od strane Delegacije EU u Crnoj Gori;

      3. Prihoda od reklame u iznosu od 1,4 miliona eura;

      4. Reemitovanje programa preko satelita 0,18 miliona eura.

Dakle, RTCG ostvaruje sopstveni prihod od 1,6 miliona eura. Ajmo da seciramo malo ovaj apsurd:  ako RTCG plaća 1,1 milion eura prema European Broadcasting Union za emitovanje programa, zakup linija za prenos programa, postavlja se logičko pitanje zašto plaćamo toliki iznos, kada su sopstveni prihodi ovako mali?! Logičan odgovor: samo da je ‘leba i igara – Eurosonga, Lige šampiona i ostalih sportskih natjecanja.

Rashodi

Ukupni rashodi iznose 12,6 miliona eura i njih u najvećoj mjeri čine troškovi zarada, naknada zarada i ostalih ličnih rashoda – čak 8,06 miliona eura ili 63%. Pazite sad, ovo može biti teško za čitanje ljudima koji imaju slabo srce. U RTCG je zaposleno 688 radnika koji ukupno prave sopstveni prihod od 1,6 milion eura, a koštaju nas, poreske obveznike, 8,06 miliona eura. Od toga, 6,5 miliona eura su troškovi plata, poreza i doprinosa. To znači da je prosječna neto plata u RTCG 519 eura (6,5 miliona eura podijeljeno sa 688 radnika podijeljeno sa 12 mjeseci pomnoženo sa 66%, koliko iznose porezi i doprinosi na neto platu).

Ne lezi troškovni vraže – u RTCG pored redovnih primanja postoje i ostali lični rashodi! Iz revizorskog izvještaja citiramo sljedeće:

“U okviru ostalih ličnih rashoda iskazani su:

1. troškovi autorskih honorara 274.957 EUR

2. naknade po ugovoru o djelu 26.947 EUR;

3. troškovi dnevnica u zemlji i inostranstvu 249.472 EUR;

4. troškovi prevoza i smještaja na službenom putu 195.673 EUR;

5. naknade za neiskorišćene godišnje odmore 21.762 EUR;

6. troškovi poreza i doprinosa na neiskorišćene godišnje odmore 14.099 EUR,

7. naknade za prevoz radnika 181.051 EUR;

8. porezi i doprinosi na naknade za prevoz radnika 119.859 EUR;

9. naknade članovima Savjeta RTCG 89.254 EUR;

10. pomoć radnicima 70.385 EUR;

11. rashodi po osnovu otpremnina i tehnološke viškove, u iznosu od 277.460 EUR;

12. naknade za učešća u komisijama 19.470 EUR;

13. naknade za jubilarne naknade 12.825 EUR

14. ostali lični rashodi u iznosu od 2.382 EUR.”

Pročitajte ponovo ovu listu, pa sami zaključite da zaposleni u RTCG, pored redovne plate, primaju i autorske honorare?! Putuju po zemlji i inostranstvu i za to primaju dnevnice koje iznose prosječno 683 eura dnevno; putuju po službenoj dužnosti na što troše prosječno 536 eura dnevno (gorivo je posebna stavka u drugoj vrsti troška, da ne bude zabune). Naknade za prevoz, zajedno sa porezima, iznose 300.000 eura? Vrijeme je krize, štedi se na sve strane, zar ne?! Samo ne na RTCG. Medicinskim i prosvjetnim radnicima (uz dužno poštovanje prema novinarskom esnafu), neće da povećaju plate, jer – nema para…

Preludi su podaci o zakupima 🙂 Elem, RTCG plaća 243.868 eura na ime troškova zakupnina. U izvještaju se ne spominje na osnovu čega se plaća zakup. Ipak, u izvještaju revizora se provukla jedna zapanjujuća činjenica i to u stavci prihoda od zakupnina. Prilično detaljno je navedeno da je RTCG u 2013. godini prihodovala nevjerovatnih 1.042 eura (hiljadučetrdesetdva eura) od izdavanja 31-nog (tridesetjednog) stana koji nisu evidentirani u poslovnim knjigama preduzeća?! Da vam bude jasnije – mjesečno RTCG od izdavanja 31-nog stana prihoduje 86,8 eura ili tačno 2,8 eura po jednom stanu. Mjesečno. Ako je prosječna cijena stana za izdavanje u Podgorici 150 eura, laganom matematikom dolazimo do sljedeće kalkulacije: 31 puta 150 eura jednako je 4.650 eura. Kada pomnožimo 4.650 eura sa 12 mjeseci (koliko godina ima mjeseci, zar ne), dobijamo tačno 55.800 eura ili 54.758 eura vše nego što RTCG trenutno prihoduje. A, čitate li pasus ponovo? Za Riplijevo “Vjerovali ili ne”, priznajte.

Malo o potraživanjima – ukupna potraživanja su iznosila 1.186.091 eura. Potraživanja koja postoje preko dvije godine iznose čak 610.831 eura.  Revizor je pedantno zabilježio da je ispravka vrijednosti potraživanja (prevedeno: umanjene potraživanja) izvršeno za iznos od čak 662.324 eura?! Ispravka je izvršena i za vrle opozicione partije: Nova srpska demokratija 34.320 eura, SNP 42.052 eura, Srpska narodna stranka 22.705 eura, Demokratski centar CG 3.005 eura. Ukupno, RTCG je na indirektan način podržao opozicione partije sa, ni manje ni više, nego 102.082 eura. Naravno, to su novci poreskih obveznika. Očekujemo makar komentar opozicionara na ovu temu, ipak je ovo neki vid državne pomoći. A možda i nije, ko će ti ga znat’; opozicija je to, vrte se u istom krugu već decenijama. Možda će ćutati zbog mantre o ugrožavanju srpstva od strane RTCG?

Obaveze RTCG

Uf, ova analiza tek sad postaja zanimljiva. Revizor piše da ukupne obaveze RTCG iznose  8.448.412 eura. Dugoročni krediti iznose 1.894.022 eura. Dugoročni kredit je uzet kod banke na inicijalni iznos od 2,5 miliona eura, sa rokom otplate od 7 godina uz grejs period opd 12 mjeseci. Za šta je iskorišćen kredit? Imate pravo da pogađate samo jednom! Da, za izmirenje otpremnina  u iznosu od 1.000.000 eura (jedanmilion eura) i oporezivih obaveza u iznosu od 1,5 miliona eura. Podsjetimo, broj zaposlenih u RTCG se smanjio za ukupno 10 u 2013 godini. Valjalo bi objaviti ko je sve dobio otpremnine iz ove kuće, da znamo kome smo sve platili da ode. Pa da se vrati. Pa da opet ode uz otpreminu. Pa da se opet vrati. Pa da opet opet ode uz još jednu otpreminu. Pa da… Izgleda da RTCG služi kao finansijski džuboks za isplatu otpremnina.

Obaveze iz poslovanja RTCG iznose 2.052.479 eura. Za razliku od ispravki vrijednosti potraživanja, nema ispravki vrijednosti obaveza (čitaj: nema umanjenja obaveza). Najveći dobavljač je stari prijatelj – European Broadcasting Union, kome se duguje 792.310 eura. Čačkajući našu čarobnu kuglu, predviđamo da će u ove godine Vlada Crne Gore preuzeti ovaj trošak, naravno pored redovnih dotacija iz budžeta.

Ostale kratkoročne obaveze su, između ostalih, porezi na zarade i naknade zarada u iznosu od 455.882 EUR; doprinosa na zarade i naknade zarada na teret zaposlenog u iznosu od 1.394.853 EUR ; doprinosa na zarade i naknade zarada na teret poslodavca u iznosu od 590.538 EUR; obaveza prema zaposlenima u iznosu od 120.223 EUR; obaveza prema fizičkim licima za naknade po ugovoru o djelu u iznosu od 14.738 EUR. RTCG i u ovoj godini nastavlja staru praksu neplaćanja poreza i obaveza! Kako RTCG neće moći više kreditno da se zadužuje, slobodno računajte da ćemo i ove obaveze platiti mi, poreski obveznici kroz neko smisleno preuzimanje duga. Znaju crnogorski privatnici da im, ukoliko do 15-og u mjesecu ne plate obaveze na osnovu PDV, za par dana stiže inspekcija sa prekršajnim nalogom za uplatu kazne zbog neplaćanja obaveza.

Protiv RTCG se vode brojni sudski sporovi u ukupnom iznosu od 687.753 eura, dok RTCG ne vodi sudski spor ni protiv koga. Podsjetimo, izvršili su umanjenje potraživanja za iznos od 662.324 eura a da nisu pokrenuli nijedan sudski spor. Smirite obrve, nema potrebe da ih dižete. Vjerovatno je javni interes da ne pokusate da naplatite 662.324 eura.

Za sam kraj, da iskoristimo teniski žargon u vidu lobovanja ovog teksta – RTCG je uzela još jedan kredit u iznosu od 150.000 eura i to za nabavku opreme. Vratite se na vrh strane; pročitajte prvi i drugi pasus iznova; zatim iznos od 150.000 eura koji je iskorišćen za nabavku opreme uporedite sa količinom novca koji je iskorišćen za isplatu masnih otpremnina i ostalih troškova koje izazivaju finansijski holesterol. Valjda vam bude jasno zašto smo napisali da je RTCG stigla kosmička pravda. Iz tog razloga, vapaji RTCG ekipe zvuce potpuno neutemeljeno i pomalo profesionalno bezobrazno. Da su poslovali racionalnije proteklih godina i novac ulagali u opremu a ne u isplatu silnih otpremnina i pojedinih visokih plata, mogli su lagano da emituju drugi Dnevnik prvog septembra. Znate onu staru – posle strujnog udara nema kajanja zbog  neulaganja u opremu…

Mi, poreski obveznici Crne Gore, svake godine dajemo milione eura RTCG koji služi za isplatu plata, masnih otpremnina i nagomilanih poreskih obaveza ovog preduzeća. Da u RTCG konačno treba da dođe do značajnih izmjena u načinu poslovanja kako bi zaista bio moderan servis svih građana, slažemo se svi.  Nama RTCG treba u formatu koji odslikava teško ekonomsko stanje u kome se nalazi naša država, sa nivoom troškova koji su prilagođeni ovom delikatnom trenutku.

Do sljedećeg udara groma u zdrav mozak, srdačno vas pozdravljamo 🙂

Continue Reading

Analize

Post-predizborna anti-auto-satira (prvi dio)

Published

on

By

Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli, pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.

Predizborna kampanja – gladijatorska. Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji, predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.

h

A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.

Ali, danas ne pišem o izborima. Danas pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu neizgatane.

Da budem iskren, u pitanju je baš leb od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.

Uglavnom, sretosmo se na improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj tekst.

Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu. Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.

„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes. Inače? Pa dobro.“

Nakon prve runde tradicionalno proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.

Ima li što? – pita on

– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i koroni nešto mi se ne cima do kladionice.

Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i jednu žvaku. Orbit na komad.

– Ne znam, brate. Čini mi se da ću više para bačat tako.

Ajde jadan, ja ću ti to za sekund otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.

– Neka, pušti. Bolje mi je na more da odem za te pare.

Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke? Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to završit.

– Ja bih brate, no ko će vozit onda nazad, ponapijaćemo se.

Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.

Mislim se, polako jadan, što si navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.

Privedosmo kraju i taj sjednik, a umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji, na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem, fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i prsne, pitajte Željka Mitrovića.

Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije relevantno.

Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas, treba mi informacija.

Je li anti-auto-litija ili auto-anti-litija?

Buni me koncept jer piše anti-auto a nisu pješke.

Pitam samo, jer bih da organizujem trotinet-anti-auto-anti-litiju.

Da, sa puno ljubavi, da.

Važi, hvala vam, prijatno.

Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti su na struju.

Ne, ne, nema potrebe da isušite nikakvu rijeku.

Pa nemojte molim vas, stvarno nema potrebe.

Pa dobro, ajde može onda jedan potok samo.

Sve u redu, ne brinite.

Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.

Važi, hvala vam puno.

Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.

Kravom polizani momak se vraća u auto i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.

*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu poruka na telefon.

A onda i notifikacija.

Pozdravismo se do dogovorenog roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u nedjelju. I to kakvi izbori.

Kraj prvog dijela

Continue Reading

Analize

Zarazna pjesma

Published

on

By

Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.

A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.

A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.

Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.

Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.

E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.

I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.

I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.

Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.

Ulazim na internet.

Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.

Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.

Ovo je hibridni rat.

Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.

Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.

Pitaću Olivera!

Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.

Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.

Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.

Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!

U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.

Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.

Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…

Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!

Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.

Napolju:

Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.

Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…

Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.

Dođavola. Sa mnom.

Continue Reading

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>