Connect with us

Analize

Goodbye Cineplexx, vol II

Published

on


Pre scriptum: Dok slušamo ovu stvar, zaista nije jasno zašto ranije nismo nešto napisali na temu kokica. Vjerujete li da je ova  pjesma stara 45 godina?!

Facebook Grupa pod šifrovanim nazivom Goodbye Cineplexx je sa potpunim pravom započela kampanju ubjeđivanja lokalnog plebstva da ne kupuju karte u Cineplexx bioskopu jer su najskuplje u okruženju, o čemu su ranije pisali brojni mediji. Kao komplementaran čin neopodne solidarnosti, mi vas takođe pozivamo na bojkot Cineplexx proizvoda! Ali ne karata, već kupovine Cineplexx kokica i vode. Da, da, kokica i vode. Zbog čega? Pa zbog toga što su kokice i voda najveći izvori profita Cineplexxa. Pretpostavljamo da nam ne vjerujete, zato čitajte dalje.

Kao i sve velike multinacionalke, kompanija Cineplexx, koja je zadužena za pružanje usluga lake filmske zabave u lokalnom hramu pop-trash kulture (Delta city, da neko ne pomisli na blasfemiju), deklarativno vodi računa o zadovoljstvu svojih klijenata. Kako na autobusima u svrhu marketinga piše Coca cola, a znamo da je to ipak prevozno sredstvo a ne boca Coca Cole, tako znamo da te kompanije uopšte ne vode računa o klijentima, već o profitu. Zato smo riješili da u ovom tekstu vodimo računa o Cineplexxu taman koliko oni vode računa o posjetiocima bioskopa.

Kratka uvertira o kompleksnim istorijskim odnosima bioskopa i kokica

Prije nego počnemo raskrinkavanje, dok tražite papir i oštrite olovku koji su vam neophodni za obračun uticaja kokica i vode na poslovanje bioskopa, malo ćemo pisati o njihovim burnim odnosima u poslednjih 150 godina.

Vjerovatno niste znali da krajem 19. vijeka, u danima kada su bioskopi počeli da budu mjesta okupljanja ljudi, nije bilo moguće kupiti kokice iz više razloga. Najvažniji je bio taj što je ciljna grupa u bioskopima bila visoko platežna klijentela prefinjenog ukusa, kojoj su   vlasnici bioskopa pokušavali da dočaraju atmosferu pozorišta u bioskopu. Pored toga, veliki broj ljudi je bio nepismen; samim tim, nisu mogli da čitaju titlove koji su se prikazivali na velikom platnu. Zbog svega navedenog, cijena bioskopske karte je bila previsoka za njihov životni standard.

Tek kada su filmovi konačno opskrbljeni zvukom 1927. godine, naglo je počela da se širi baza novih posjetilaca bioskopa, pa je cijena ulaznica mogla bude snižena (za neekonomiste, ovo je tipični uticaj pojave koja se definiše kao ekonomija obima). U to doba, u SAD-u se dogodila ekonomska kriza, poznata kao Velika depresija. Kriza je uvela gledanje filmova u mainstream, istovremeno otvarajući vrata bioskopa kokicama, zbog čega su i karte i kokice bile cjenovno dostupne za veliki broj ljudi. Može se slobodno napisati da su kokice spasile bioskope od propadanja dok je trajala Velika depresija.

Sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka polovina kokica koja se konzumirala u SAD su bile kokice koje su se konzumirale u bioskopima. Idila je trajala do šezdesetih godina, kada su ljudi  počeli masovno da kupuju naizgled običan proizvod – televizor. Upravno je televizor, ničim izazvan,  sasvim slučajno zamalo ubio kokice i bioskopsku industriju, jer su ljudi počeli da gledaju filmove kod kuće. A znate li koja je sprava spasila kokice od zlog televizora? Mala mikrotalasna peć! Ljudi su u mikrotalasnoj peći mogli da naprave kokice jednostavnim pritiskom na dugme u toplini doma svoga, neobavezno obučeni i ušuškani u udobne fotelje i trosjede.

Ok, dosta o istoriji i krivom srastanju, sad malo o bezobraznom Cineplexxu i njihovoj cjenovnoj politici.

Kada dođete u bioskop, jedina dilema koju imate je da li ćete uzeti veću ili najveću kesu kokica, zar ne? Cijene kokica u našem Cineplexxu su sljedeće: mala kesa košta 1 EUR, velika košta 1,40 EUR dok XL kesa košta 1,9 EUR. Da li ste ikad zapitali kolika je “nabavna” cijena jedne kese kokica? Ako vam napišemo da je marža koju Cineplexx pravi na kokicama vrtoglavih 1275% (slovima: hiljadudvijestotinesedamdesetpet posto), da li možete sami izračunati koliko njih košta da naprave jednu kesu? Samo podijelite ova dva broja 🙂

A sad, malo matematike da izračunamo koliko Cineplexx profitira od prodaje kokica i vode, a koliko od prodaje karata. Da bi bilo lakše razumljivo, moramo pojednostaviti model i uzeti u obzir sljedeće pretpostavke:

1. svako ko gleda film jede veliku kesu kokica koja košta 1,4 EUR;

2. svako ko jede kokice popije jednu flašu vode od 0,5 litara koja košta 1,1 EUR;

3. U modelu ne računamo plate i troškove zakupa, jer želimo da analiziramo kolika je razlika u cijeni (razlika između nabavne i prodajne cijene).

Spremni? Kalkulatore u ruke i idemo zajedno da računamo!

Krenimo redom – prema zvaničnim podacima sa sajta, u našem Cineplexxu postoji 6 sala koje ukupno primaju 1.103 posjetioca. Pretpostavimo da je proječna popunjenost svake projekcije 30%, to jest da svaku projekciju filma posmatra 367 posjetilaca. U prosjeku, dnevno se prikažu 4 projekcije, što znači da dnevno 1.468 ljudi vidi neki film. Može? Idemo dalje!

Ako 1.468 pomnožimo sa 1,4 EUR koliko koštaju velike kokice, dobijamo iznos od 2.055 EUR, što predstavlja dnevni prihod od prodaje kokica. Kako je marža na kokice nestvarnih 1.275%, cijena koštanja svih kokica iznosi 161 EUR. Ako oduzmemo 161 od 2.055, dobijamo da je čisti dnevni profit koji Cineplexx pravi od kokica 1.894 EUR. Godišnji profit od prodaje kokica u Cineplexxu iznosi nevjerovatnih 681.840 EUR, ako uzmemo da bioskop radi 360 dana godišnje. Bon appetit!

Pošto su ljudi koji jedu kokice žedni (vrlo vjerovatno zbog toga što su kokice slane), moramo izračunati koliko Cinelexx zarađuje od vode. Pola litra vode se prodaje za 1,1 EUR, dok istu nabavljaju za 0,3 EUR; znači da je razlika u cijeni 0,8 EUR. Ako 0,8 EUR pomnožimo sa 1.468 (koliko ljudi dnevno popije vodu) a zatim sa 360 (broj dana u godini), dobijamo da od vode Cineplexx godišnje profitira od čak 422.784 EUR. Cheers!

Poštovani čitaoče, sabrasmo li dobro da Cineplexx od kokica i vode napravi profit od 1.104.624 EUR za godinu dana ili nas oči varaju?

Kad smo već tu, ‘ajde da dodamo i matematiku karata. Uzmimo da je prosječna cijena karte 3,5 EUR; dnevno 1.468 ljudi kupi kartu. Ako pomnozimo ova dva broja, a zatim tako dobijeni broj pomnožimo sa 360, ispada da Cineplexx godišnje prihoduje 1.849.680 EUR od prodaje karata. Pošto je biznis model ove industrije takav da distrubuteri filmova uzimaju 80% prihoda od prodatih karata, Cineplexx-u pravi svega 369.936 EUR profita od prodaje karata (20% od 1.849.680, koliko iznosi ukupan prihod od prodaje karata).

Dakle, ukupan godišnji profit Cineplexxa  iznosi 1.474.560 EUR, od čega je 46% profit od prodaje kokica (681.840 EUR), 29% profit od prodaje vode (422.784 EUR) i 25% profit od prodaje karata (369.936 EUR).

Kao što Titanik nije potonuo zbog sante leda koja se vidjela, već zbog dijela sante leda koja se nije vidjela; kao što kockari ne srljaju zbog toga što su se kladili, već zbog toga što su se vadili, tako i Cineplexx neće propasti samo zbog cijene karata već zbog nedovoljne prodaje kokica i vode.

Zato Vas pozivamo da, ako se ipak odlučite da gledate film i odete u Cineplexx, ne kupujete ni kokice ni vodu. Valjda se menadžment Cineplexxa uozbilji i vrati cijene karata na normalu Na kraju, podsjetimo da cijena karte u pozorištu za gledanje predstave iznosi simboličnih 5 EUR. Nema kokica, ni vode; neće vam se desiti da vam likovi željni minuta pažnje prokomentarišu scenu iz filma kako bi “bačili foru” pred punom salom u mraku.

Post scriptum: slika koju upravo gledate je dokaz da u Cineplexxu kokice i vodu ne prodaju ljudi, već – kase. Ispade da su Crnogorci postavili prvog robota koji je komercijalizovan u Cineplexxu kao kasa. Patentrajte ovo ljudi prije nego dođu Japanci.

Srećan Osmi mart 🙂

Kokice

Analize

Post-predizborna anti-auto-satira (prvi dio)

Published

on

By

Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli, pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.

Predizborna kampanja – gladijatorska. Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji, predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.

h

A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.

Ali, danas ne pišem o izborima. Danas pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu neizgatane.

Da budem iskren, u pitanju je baš leb od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.

Uglavnom, sretosmo se na improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj tekst.

Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu. Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.

„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes. Inače? Pa dobro.“

Nakon prve runde tradicionalno proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.

Ima li što? – pita on

– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i koroni nešto mi se ne cima do kladionice.

Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i jednu žvaku. Orbit na komad.

– Ne znam, brate. Čini mi se da ću više para bačat tako.

Ajde jadan, ja ću ti to za sekund otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.

– Neka, pušti. Bolje mi je na more da odem za te pare.

Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke? Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to završit.

– Ja bih brate, no ko će vozit onda nazad, ponapijaćemo se.

Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.

Mislim se, polako jadan, što si navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.

Privedosmo kraju i taj sjednik, a umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji, na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem, fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i prsne, pitajte Željka Mitrovića.

Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije relevantno.

Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas, treba mi informacija.

Je li anti-auto-litija ili auto-anti-litija?

Buni me koncept jer piše anti-auto a nisu pješke.

Pitam samo, jer bih da organizujem trotinet-anti-auto-anti-litiju.

Da, sa puno ljubavi, da.

Važi, hvala vam, prijatno.

Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti su na struju.

Ne, ne, nema potrebe da isušite nikakvu rijeku.

Pa nemojte molim vas, stvarno nema potrebe.

Pa dobro, ajde može onda jedan potok samo.

Sve u redu, ne brinite.

Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.

Važi, hvala vam puno.

Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.

Kravom polizani momak se vraća u auto i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.

*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu poruka na telefon.

A onda i notifikacija.

Pozdravismo se do dogovorenog roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u nedjelju. I to kakvi izbori.

Kraj prvog dijela

Continue Reading

Analize

Zarazna pjesma

Published

on

By

Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.

A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.

A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.

Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.

Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.

E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.

I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.

I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.

Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.

Ulazim na internet.

Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.

Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.

Ovo je hibridni rat.

Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.

Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.

Pitaću Olivera!

Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.

Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.

Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.

Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!

U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.

Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.

Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…

Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!

Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.

Napolju:

Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.

Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…

Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.

Dođavola. Sa mnom.

Continue Reading

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>