“Priznati da smo bili u zabludi, samo je priznanje da smo danas pametniji nego juce”, Johann Kaspar Lavater, 1741. – 1801. godine
“Izgleda sasavo, ali mene ledja vise ne bole” cuvena je krilatica sa pocetka devedesetih godina proslog vijeka. Dok se u okruzenju vodio rat, nasa leda su vodila ljubav sa magicnom spravom univerzalnog naziva – Kosmodisk. Romansa u prosirenom opsegu traje i dan danas; slovenacka kompanija Studio Moderna je prosirila djelanost na Dormeo liniju za spavanje, Delimano opremu za kuhinju, obucu Walkmaxx, Shark opremu za ciscenje. Kosmodisk se podrazumijeva.
Princip koji ova kompanija njeguje kroz televizijski advertajzing je jasan: zakupite sto vise tv programa, bombardujte gledaoce pred spavanje mini atomskim bombama punih marketing uranijuma i pustite ih da ujutro dosetaju do telefona i naruce sve ono sto su vidjeli na televiziji. Ljudi su poceli da lice jedni na druge; na kafama pricaju o Dormeo jastucima, o kuvanju kineske hrane koja se najbolje pravi u Delimano woku. Cuju se i malobrojna misljenja da ljudi koji trce padaju u Walkmaxx patikama; doduse, to jos nije dokazano u policiji.
Pored ponude koja svadnevno vreba iz katodnih cijevi televizora, Studio moderna je prosirila djelatnost na njegovo velicanstvo Internet i to kroz veb sajt romanticnog naziva www.dormeo.me. Za sve vas kojima latinski nija jaca strana, kada bi glagol dormeo preveli na nas jezik, jedno od znacenja je – “ne radite nista”. Fanstasticno.
Dizajn i sadrzaj sajta – paralelna dijagonala dozivljaja
Bijela pozadina, modro plava boja Dormeo brenda, sa crvenim detaljima poput leptir masne. Zeleno polje za narucivanje; svaka slicnost sa zelenom bojom na semaforu je slucajna (podsvijest ne igra nikakvu ulogu).
Jedna od poruka glasi: “Dormeo proizvode mozete kupiti na rate preko penzionera”. Kada procitate ovu recenicu, osjecate se pomalo razocaranim; necete valjda kupovati preko penzionera? U praksi, morate stati ispred penzionera i preko njega kupiti omiljeni Dormeo proizvod. Jos ako je visok, imate problem; kako ga preskociti, dok cita Pobjedu?
Dalje kazu: “Zavrtite tocak srece i osvojite popuste do 50%”. Vase je samo da ispunite podatke: ime, prezime, pol, e mail adresu (sto u praksi znaci prikupljanje vasih podataka kako bi mogli iznova da vam salju mailove i zvrckaju vas telefonom). Onda kliknete na cetvrtasto polje koje se zove “Zavrtite tocak srece”. Cekajte; zar tocak nije okrugao? Jos jedna dilema: Kako da zavrtim kad treba da kliknem? Hm. Nesto ne mirise na dobro. Lici na onaj vic kad zena uhvati muza u prevari, a on joj kaze: Vjerujes li ti vise meni ili svojim ocima?
Imaju i sekciju “Tekstovi”; evo nekih zanimljivih cinjenica sa sajta:
zenski mozak je 11-12% manji od muskog;
Muskarci imaju bolji osjecaj za prostor od zena;
zene su podloznije poremećajima kao sto su depresija, anksioznost (ovo se ponavlja dva puta)
muskarci vise vole da se skoncentrisu na poslove i zadatke koji ne zahtijevaju komunikaciju.
Onda muskarce optuzuju za seksizam?!
Citamo dalje, savjeti sa sajta su bas mocni:
Tipicno za frizere je da lako dobiju musteriju, ali je isto tako lako i izgube;
Najlaksi nacin da svom frizeru stavite do znanja da niste zadovoljni njegovim radom je da jednostavno prestanete da idete u njegov/njen salon;
Da li ste na istoj talasnoj duzini sa potencijalnim frizerom?;
Sve je u zglobu;
Jedan od kljucnih momenata za veću pređenu kilometrazu predstavlja i umjerena brzina kretanja.
Poucno, nema sta; nove generacije ovdje mogu procitati sve sto je neophodno za uzivanju u zivotu punim plucima!
E, sad je stvarno vrijeme da se uozbiljimo. Moramo biti surovo iskreni sa vama: gore navedeni primjeri su samo dobro upakovane marketing “fore”, koje timovi skupo placenih prihologa i strucnjaka pripremaju kako bi vam odvukli paznju od svakodnevnice i usmjerili je na kupovinu (najcesce) beskorisnih proizvoda. Uzimaju vase licne podatke, unose u bazu i konstantno vas bombarduju informacijama iz svoje ponude. U prodaji postoji pravilo poznato kao 10-7-4-1; pokucaj na 10 vrata, 7 puta ce ti neko otvoriti, imaces 4 prilike da prodas proizvod, 1 put ces ga i prodati.
Malo primijenjene psihologije u marketingu: Osnovni smisao marketinga lezi u nastojanju da se prepoznaju potrebe i zelje potrosaca, kako bi se napravile ponude proizvoda koji će ih zadovoljiti. U centru izucavanja potrosackog ponasanja nalazi se teznja za razumijevanjem nacina na koji se donose odluke za kupovinu. Kreira se model koji donosenje odluka kategorizuje na dvije odrednice: nivo ukljucenosti potrosaca i kolicinu prezentovanih informacija.
Nesto o bojama: Plava boja koja dominara brendom Dormeo je boja koju voli najveci broj ljudi. Cak 53% zastave svijeta imaju plavu boju. Takodje, plava je najvise koriscena boja u identitetu kompanija. Druga boja koja dominira na sajtu je crvena boja; poslije plave, to je boja koju ljudi najvise vole. Cak 77% zastava svijeta ima u sebi crvenu boju.
Statisistika vezana za boje je zapanjujuca: 92,5% potrosaca nagalsavaju da im je vizuelni faktor odlucujuci prilikom kupovine; boja moze povecati prepoznatost brenda do 80%; reklame u boji su 42% cesce od crno bijelih; boje mogu poboljsati razumijevanje brenda.
Zbog cega sve ovo pisemo? Sto je nasa poruka za vas danas? Ne koristite kreditne kartice, ne trosite novac na dobro ukapkovane i skupe proizvode; sasvim cete dobro spavati i na obicnom jastuku. Miran san dolazi iz glave, ne zato sto je glava polozena na Dormeo jastuku. Garantujemo; ako nismo u pravu, vracamo novac za 30 dana 🙂
Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni
izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I
sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli,
pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.
Predizborna kampanja – gladijatorska.
Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg
zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji,
predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u
susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio
transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj
Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su
astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.
A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.
Ali, danas ne pišem o izborima. Danas
pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim
drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset
godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš
da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi
imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu
neizgatane.
Da budem iskren, u pitanju je baš leb
od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na
usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na
pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam
da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam
je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.
Uglavnom, sretosmo se na
improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo
da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj
tekst.
Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu.
Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i
moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz
udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni
čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.
„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes.
Inače? Pa dobro.“
Nakon prve runde tradicionalno
proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično
mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.
Ima li što? – pita on
– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i
koroni nešto mi se ne cima do kladionice.
Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš
bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i
jednu žvaku. Orbit na komad.
– Ne znam, brate. Čini mi se da ću
više para bačat tako.
Ajde jadan, ja ću ti to za sekund
otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.
– Neka, pušti. Bolje mi je na more da
odem za te pare.
Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke?
Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu
dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to
završit.
– Ja bih brate, no ko će vozit onda
nazad, ponapijaćemo se.
Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja
drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.
Mislim se, polako jadan, što si
navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž
druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema
boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga
uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.
Privedosmo kraju i taj sjednik, a
umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji,
na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji
košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje
od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem,
fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na
guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se
čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i
prsne, pitajte Željka Mitrovića.
Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni
mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi
smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio
istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije
relevantno.
Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas,
treba mi informacija.
Je li anti-auto-litija ili
auto-anti-litija?
Buni me koncept jer piše anti-auto a
nisu pješke.
Pitam samo, jer bih da organizujem
trotinet-anti-auto-anti-litiju.
Da, sa puno ljubavi, da.
Važi, hvala vam, prijatno.
Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti
su na struju.
Ne, ne, nema potrebe da isušite
nikakvu rijeku.
Pa nemojte molim vas, stvarno nema
potrebe.
Pa dobro, ajde može onda jedan potok
samo.
Sve u redu, ne brinite.
Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.
Važi, hvala vam puno.
Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.
Kravom polizani momak se vraća u auto
i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.
*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu
poruka na telefon.
A onda i notifikacija.
Pozdravismo se do dogovorenog
roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u
nedjelju. I to kakvi izbori.
Koliko frke
zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.
A opet, nije
pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i
omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to
namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se
zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za
vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja
Marinković.
A možda vas,
ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas
spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska
koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na
raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri
vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil
Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš
na toj raskrsnici.
Eee, manjega
grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci
nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i
mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to
dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu,
života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih
mogao da podržim.
Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.
E jedan od tih
vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe
Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju
je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim
te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo
da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez
potrebe, da bi ispali heroji.
I pomogla bi mi
pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je
blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A
onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola
sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.
I? Ništa čudno?
E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi
„dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam
bar tako mislio.
Vratih se na
posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda.
Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.
Ulazim na internet.
Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.
Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.
Ovo je hibridni
rat.
Dolazim kući,
za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje
ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa
mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom
identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine.
Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna
zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.
Znam! Idem,
bre, na izvorni izvor.
Pitaću Olivera!
Ne odgovara.
Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i
ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše
i zaspah, ali ne saznah.
Neko zvoni na
vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom
glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne
kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva
inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke
prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.
Gledam ih,
gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser
indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me
cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.
Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!
U stanici me
saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se
istrtljah bez advokata.
Reko
“moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje
lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu
državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.
Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…
Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!
Snimiše mi
cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad
tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran
sam da ništa ne propuštam napolju.
Napolju:
Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.
Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…
Otvaram oči.
Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene,
ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali
s kim? A onda shvatam.
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa,
atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od
ljutog kamataša.
Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je
predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili
čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi
nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i
to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno.
Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu
ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da
ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.
I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.
Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari
deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova.
Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame
duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog
gledaoca.
Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao
nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici
dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare.
Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg
novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte
eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se
očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije
ni imao.
Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.
Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju
upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da,
uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija
se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na
polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je,
kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova
plitkih bidona na visokim funkcijama.
Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom
običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije
struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred
zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju
mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.
Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne
druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici
tretiraju kao da nisu ljudi, zato što
se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez
propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su
zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od
strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim
funkcionerima.
Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu
odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad
ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici
kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore
sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih
maski i rukavica.
Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih
na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo
za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj
tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu
penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu
ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.
Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.
Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane
“pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta
više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa
postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na
ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe?
Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!
Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri
demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo
vole pare.
Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše
redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji
Podgorice.
Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo
muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu
klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo
povici “nama je dosta 4 i po G”.
Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom.
Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je
glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga
niko od prisutnih nije ništa ni pitao.
Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao
zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.
Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od
radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio:
“Connection lost.”