Connect with us

Analize

Božanstvena komedija: Nabavke male vrijednosti

Published

on

Istorijski književni superstar, omaleno-tanki Dante Aligijeri, na našu veliku nesreću nije mogao ni da nasluti da će neko, čitavih  700 godina nakon njegovog čuvenog triumvirata Pakla, Raja i  Čistilišta, dobiti inspiraciju za ekonomsku dopunu Božanstvene trilogije koja tako slatko opisuje tadašnji ali i sadašnji način funkcionisanja društveno-ekonomskog sistema jedne države. Dotučeni nedavnim događajima sa elementima korupcije kojima smo direktno svjedočili, daćemo skroman doprinos svjetskoj etno-beletristici i dopuniti paklenu trilogiju novim članom: Nabavkama male vrijednosti. 

Kada je u trenucima ciljanog lutanja podlim svijetom vidio da na vratima Pakla piše „Neka ostave svaku nadu svi koji ulaze“, nevino i sa velikom dozom samopouzdanja možemo tvrditi da Dante vjerovatno nije upoznao dva državna šmekera iz Opštine Ulcinj koji sprovode javne nabavke u toj najjužnijom crnogorskoj opštini. Jer da jeste, mnogo brzo bi sišao pravo sa nebesa i upravo te riječi uklesao na vratima kancelarije u Opštini Ulcinj u kojoj se dogodio pokušaj namještanja nabavke male vrijednosti broj: 08/19 od 19.02.2019. godine. Jer, znate, Osmi krug Danteovog Pakla rezervisan je za varalice a u njegovom petom rovu, posebno mjesto zauzimaju podmitljivi, pohlepni i sebični političari. Dodaćemo hirurški precizno da ne bude zabune – dvojac iz Opštine Ulcinj.

Nesebično krećemo u novu avanturu kojoj kulturno i nježno tepamo kao lobotomiji korupcije i zakonski uređene sprdnje sa zdravom poslovnom logikom.

.

*    *   *   * 

.

Fenomen bežičnog pametnog usisivanja državnog novca koji se elegantno-nonšalantno raspoređuje u privatne džepove, kome neki još tepaju „korupcija“ a o čemu nam međunarodni zvaničnici svako malo zvanično trljaju državne noseve, nije zaobišao ni našu malu firmu. Vjerovali ili ne, riješili smo da se oprobamo na postupku nabavke male vrijednosti koji raspisuje jedan organ državne uprave, skladnog naziva Opština Ulcinj.

Naime, sasvim praktično smo učestvovali u postupku nabavke male vrijednosti broj: 08/19 – 01 od 19.02.2019. godine koji je raspisala Opština Ulcinj i to za usluge izrade Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023 godine. Ukupna vrijednost ponude je procijenjena na 4.500 eura (pdv uračunat  u cijenu).

.

.

Uredno smo pripremili dosadne tenderske papire (da ne smaramo sad oko toga da je rok za prikupljanje dokumentacije bio prilično kratak, ali bio je vidno kratak) i pjevajući se uputili u, ispostaviće se tinejdžerski naivno, bespuće zvano – Nabavka male vrijednosti. Ili da doćerano parafraziramo Dantea, Pakao nabavke male vrijednosti.

Objasnićemo ti, cijenjeni čitaoče, kako smo se, da oprostite, zajebali i  uredno uludo potrošili lijepo vrijeme, malo novca, 10,5 litara dizel goriva  i 120 kila živaca.

.

.

Nekako tiho i blagovremeno smo zaveli ponudu na oronulom šalteru za ovu nabavku malecne vrijednosti a potom i prisustvali predstavi za javnost koja se zove – otvaranje ponuda, koja se odigrala tačno u 13 časova i nula minuta. Iako na vratima opštinskog Pakla nije pisalo da ostavimo nadu da će sve biti regularno prije nego uđemo u drvenkasti ofis, sve su prilike da bi trebalo da bolduju taj natpis, čisto da ljudi znaju đe ulaze. I da se više ne prijavljuju na javne nabavke Opštine Ulcinj.

U razotkrivanju ove didaktično dijabolične prevare,  nije zgorega navesti prstohvat činjenica:

1. naš predstavnik je bio jedini prisutni na pomenutom otvaranju;

2. ukupno su predate dvije ponude;

3. zapisnički je konstatovano da je naša ponuda bila najjeftinija i formalno ispravna dok je ponuda druge kompanije skuplja i formalno neispravna.

.

Čovječe, dobismo ama baš prvi tender, odzvanjalo je našim uredno podšišanim glavama, tetoviranom vratu i pirsingovanim ušima. Šćasmo proslavit ekstremno dobar rezultat samostalnim obrtanjem ture ekološke čorbe od brokolija u obližnjem fast food-u, kako valjda i dolikuje kad dobijete neki novi posao. Razumije se, državni.

Na našu sjajnu žalost, nekoliko dana kasnije smo dobili uredno ispunjeno obavještenje da se postupak javne nabavke – obustavlja. Obavještenje su potpisali službenik za javne nabavke ali predsjednik Opštine Ulcinj, dominantni dvojac koji arči državni novac kao da nije njihov (hehe, naravno da nije njihov, hehe). Kao razlog je navedeno da su Nacrtom (?!) Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023 koja je urađena za potrebe Ministarstva turizma i održivog razvoja, obuhvaćeni i kulturni lokaliteti na teritoriji opštine Ulcinj. Kako ne bi došlo do izrade paralelne Strategije, kako navode u dopisu, mišljenja su da prestaje potreba da se na lokalnom nivou izradi ista strategija.

.

.

Nemirnog duha i uzburkanih ruku, pogledali smo taj Nacrt Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023. godine (mada smo taj Nacrt čitali i prije tendera, hehe). Činjenica je da se u tom Nacrtu Strategije  nabrajaju lokaliteti u Opštini Ulcinj ali NIJE posebno pripremljena Strategija razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023. godine za Opštinu Ulcinj. Podsjetimo – prvobitno, nabaka male vrijednosti se odnosila na pripremu Strategije razvoja kulturnog turizma za Opštinu Ulcinj sa akcionim planom do 2023., dok su u Nacrtu Strategije koju je naručilo Ministarstvo SAMO obuhvaćeno opisivanje kulturnih lokaliteta Opštine Ulcinj, ali ne i ukupna strategija i detaljan akcioni plan do 2023. godine za Opštinu Ulcinj. Jasno je da nabrajanje lokaliteta nije isto što i priprema Strategije sa akcionim planom, u kojem se  preciziraju aktivnosti za razvoj kulturnog turizma za Opštinu Ulcinj.

Vidiš, neznani čitaoče, kako se ulcinjski opštinari na čelu sa predsjednikom Opštine kulturno zakonski šale i igraju biznis klackalice sa ljudima: ajde prvo da raspišemo javnu nabavku, pa da je obustavimo ako se prijavi još neko pored našeg favorita kome smo namijenili ovaj poslić.

Da pojasnimo ovu tvrdnju – ako mislite da se postupak javne nabavke poništio zbog preklapanja Strategija, grdno ste se prevarili. Sjećate se činjenice da je na postupku nabavke male vrijednosti, pored nas, bio još jedan ponuđač? E taj drugi ponuđač je bila privatna ustanova “Institut za naučna istraživanja i razvoj” iz Ulcinja čiji jedan od osnivača može biti Osman Rexha, koji je, sasvim slučajno a prema nezvaničnim podacima i bazama kojima raspolažemo, bivši predsjednik Opštine Ulcinj, a usput i nekadašnji osnivač kompanije Renaisssance realty koja je uredno u stečaju.

Ovaj privatni Institut je dostavio formalno neispravnu ponudu (na koji smo dali brojne primjedbe) i bio značajno skuplji od nas (15%), što ga je automatski onemogućilo da dobije ovaj posao, jer je jedini kriterijum, pored formalno ispravne dokumentacije, za odabir najbolje ponude bila – najniža ponuđena cijena.

.

.

Moćni rendžeri iz Opštine Ulcinj koji su tako impresivno rukovodili ovom nabavkom male vrijednosti, sve su prilike, pokušali su da slobodnom šapom korupcije odokativno precrtaju nedvosmislene činjenice i daruju ovu nabavku Institutu čiji je osnivač, sasvim moguće, bivši predsjednik Opštine Ulcinj. Kako im to nije uspjelo zbog naše jeftinije i formalno ispravne ponude, oni su odlučili da postupak – obustave.

Obzirom da po zakonu na ovu odluku nemamo pravo žalbe, odlučili smo da približimo ovu situaciju  predsjedniku Vlade Crne Gori ali i Predsjedniku Crne Gore. Vjerujemo da će naći vremena da pogledaju mailove koje smo uputili šefovima kabineta, sve u cilju konkretnih rezultata na suzbijanju kapilarnog koruptivnog korova na lokalnom nivou.

Inače, prema izvještaju Uprave za javne nabavke za 2017. godinu, za drugu polovinu 2017. godine kroz proceduru nabavki male vrijednosti, država je potrošila je preko 28 miliona eura (izmjenjen je zakon pa postoje samo podaci za drugu polovinu godine). Prema toj analogiji, dok čekamo izvještaj Uprave za javne nabavke, u 2018. godini možemo pretpostaviti da se kroz sistem nabavki male vrijednosti potrošilo preko 50 miliona eura.

Vidite, dragi čitaoci, sve dok lokalna ekipa, bude pokušavala da namješta svojim favoritima poslove, privatnici koji žele da posluju po zakonu će uvijek nazivati stvari pravim imenom – korupcijom.

Zaista, ovoj državi fali jedno veliko Čistilište, đe bi svoje mjesto superiorno zauzeli ova dva lika iz Opštine Ulcinj koji su odgovorni za sramotno sprovoden postupak nabavke male vrijednosti, čiji smo bili nemili i direktni svjedok.

Ne brinite, prijavljivaćemo se mi na još neke tendere; ako bude sličnih iskustava, uredno ćemo  obavijestiti javnost ali i nadležne državne organe.

Pa neka pobijedi najbolji a ne – najkorumpiraniji.

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Analize

Nepristojna ponuda

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Published

on

By

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti. Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Continue Reading

Analize

Kad aerodromi lete

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…”

Published

on

By

.

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…” Prava je šteta što Vlada ipak odluči da objavi kolonizatorski, pardon valorizatorski koncesioni akt sa transparetnim zakašnjenjem od egazaktli 7 kroasanskih dana; bilo bi sasvim bolje da se nikad nijesmo ni suočili  sa ovim dihotomnim  ružo-rumena dokumentom zbog koga dan ili dva već nemamo sna.

Ukratko prepričan današnji post: impotentna ekonomska analiza isplativosti koncepta valorizacije monopolističkih Aerodroma Crne Gore, koja ponekad liči na najbolju ediciju šašavog Letećeg cirkusa Monti Pajtona, praćena je teškim kršenjima elementarne ekonomske etike; u ovom jalovom galimatijasu cifara i pokušaja prikazivanja profitabilnosti u slučaju primopredaje strateškog nacionalnog resursa, opskrbljivačima analiza su se potkrale nevjerovatne greške kojima ćemo se baviti u narednim vrućim noćima i tropskim jutrima sa Starog aerodroma, uz Fantu, Jupi, pokoju grisinu i neizostavnu surutku-klekovaču.

“KAKO JE DO NEPREPOZNAVANJA DOVEDENA SUŠTINA PREVARE?”.

Ako ste mislili da riječ MINIMALNO logički inklinira ka što nižoj vrijednosti, sudeći po usvojenom koncesionom aktu, mLogo, mLogo ste se iščašili. Naime, u konsecionom aktu doslovce piše da, ako ACG ostanu u državnom vlasništvu, investicije iznose, udahnite duboko “vidiš-da-te-hoću-najbolje-se-stvari-dešavaju-noću” kao Nino i zažmurite “pomešaj-sivu-i-zlatnu” kao Bajaga, MINIMALNIH 120 miliona eura?! Istovremeno, ukoliko ACG damo koncesionaru na raubovanje, korišćenje i vađenje stotina milliona eura čistog profita toko trećine vijeka, njegove investicije su PLANIRANE na 218 miliona eura (pogledajte gornju sliku pored drugog crvenog kvadrata).

Krajnje besramno i džab-džabe iskorišćavajući drevnu japansku logiku introvertnog puža i njegove klape, tu dolazimo do novog, nadahnuto-zbunjenog otvorenog pitanja: koliko koncesionar zapravo MORA da investira u ACG? Tu nam Koncesioni akt pruža neimjerno zadovoljstvo iskrene konfuzije, pa nonšalatno kaže: “Investicione aktivnosti odabranog ponuđača koje prevazilaze rješenja iz trenutno važećih planskih dokumenata, mogu biti predmet druge ili treće faze investicionog ciklusa (od četvrte do tridesete godine investiocionog programa).“ Priznajte, MOGU BITI i MORAJU su dvije sasvim različite riječi. Jedna od ove dvije riječi ne obavezuje nikoga – dakle, Vlada laganice ne obavezuje koncesionara na ukupne investicije od, kako pišu, 218 miliona eura...

.

No, da ne bude zabune, Koncesioni akt nastavlja da briljira; dok zabavlja široke narodne mase i pokojeg raštimovanog pojedinca, fino izlazi na bis i ladno saopštava što državu Crnu goru čeka nakon par godina koncesionog košmara: “Ponuđači će biti slobodni da ponude program investiranja za koji oni smatraju da ispunjava uslove Koncedenta, uz obavezu ispunjenja navedenih minimalnih uslova investicionih aktivnosti iz prve i druge faze realizacije investicionog programa.”.

Ozbiljno, piše li ovo? Koncesionar će biti slobodan da ponudi program investiranja za koji oni smatraju da će ispuniti uslove Vlade?! Ozbiljno, piše li ovoooo? Znači – koncesionar će raditi kako mu je ćeif, a država će nježno da statira i nijemo posmatra što koncesionar radi? Da li smo konačno shvatili da će koncesinar imati super moći da predlaže ono što on smatra da ispunjava uslove a ne ono što država propiše kao uslov? Kako je moguće da je ovo neko predložio a kamoli usvojio? Ako ovo nije kršenje suvereniteta Crne Gore i ekonomska izdaja nacionalnih interesa, neka nam neko objasni šta jeste?

Manje je više

.

.

Pogledajmo dalje: prva faza OBAVEZUJE koncesionara da investira SVEGA 80 miliona eura, dok će ova razlika od 138 miliona eur (do ukupno planiranih 218 miliona eura za koje, podsjetimo, koncesionar slobodno nudi što mu se ćefne a niko ga ni ne obavezuje da dodatno investira) biti na koncesionarevoj slobodnoj volji?! Da, da; svaki koncesionar baš želi da troši više od planiranog i ostavi koje milionče više u drugoj državi, xexe. Možda i poveća prosječne plate ACG na 5.000 eura a možda investira milijardu eura u kupovinu šarenih flomastera i markera.  A okle “prijatelji-braćo-kumovi”: koncesionar neće eura potrošit više od onoga što je propisano ugovorom; nije ga previse briga za naš strateški resurs od kojeg zavisi turizam, mnogo važna privredna grana Niđe-nebo-nije-plavo Crne Gore.

Da podsjetimo, nije zgorega: ako ACG ostanu u državnom vlasništvu sigurno se investira, kako obrađivač navodi, MINIMALNIH 120 miliona eura, a ako ga kolonizujemo, pardon valorizujemo sigurne investicije iznose SVEGA 80 miliona eura? Ili se obrađivači koncesionog akta vode modernom minimalističkom dizajnerskom maksimom “manje je više” ili u pitanju skrivanje pravih namjera patološko niskih investicija  u vezi ovog aranžmana. Čak i nestašna dječica iz predškolskog uzrasta, koja lome igračke jer im se boja ne dopada, razumiju da je 80 manje od 120;  no, možda to i nije slučaj kada se monopolistička kompanija valorizuje za – manje propisanih investicija.  Zbilja, “što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada?”

Na kraju prve epizode vezano za valorizatorsko-kolonizatorski aranžman, pitamo se: kolike su zaista planirane koncesionareve investicije? Ovo ljubazno pitamo zbog činjenice da na strani 3 dokumenta “Pokazatelji da planirana koncesija obezbjeđuje odgovarajuću vrijednost za novac” doslovce  piše da su investicije planirane na 218 miliona eura, dok na strani 34 Koncesionog akta piše da su investicije očekuju na najmanje 200 miliona eura. Isti iznos od 200 miliona eura se navodi na još nekoliko mjesta kroz ove dokumente, pa se, onako bezveze, pitamo: đe je ova razlika od 18 miliona eura? Da nije možda ko… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator ili “koncentični krugovi gluposti i neznanja”?

.

.

Da li se umazane ruke brzo peru, kako kaže Džoni? Viđećemo u narednim postovima na temu ovog vanprostornog čardaka koji, zašto da ne ponovimo, sublimira zrno sumnje na kor… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator.

Brzih dana ćemo saznati kome će ruža-rumena u formi ACG procvati; „baš sve bi dali, kada bi znali, kome će ACG da se uvali“. I ko će da se ut…; izrimujte sami, niste đeca..

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>