Svanu i taj dan. Izborni.

Spavao sam do kasno, jedva se nakanih da glasam. Nakon što sam obavio građansku dužnost, okupih ekipu. Nas trojica oguglalih lokal-nihilista, a ovog puta sva trojica glasali. Pođosmo da kod druga ispratimo finiš, i naravno cirkus koji ide uz to. Kakva riznica za sprdnju. Žao mi je što nisam snimao. Nisam mogao od uzbuđenja, koje se zbog rezultata brzo pretvorilo u neku vrstu nevjerice, najbolje opisanu kao sumnju u sopstveni odnos sa stvarnošću – dešava li se ovo? Ili je sve u mojoj glavi…

I dok sam pokušavao da izbjegnem ovo predslomno mentalno stanje i prihvatim nemoguću stvarnost… Dešava se nadrealan trenutak kakav u životu nisam doživio. Sa prozora počinju da se čuju aplauzi, petarde, vatrometi, plač, komšije prave talase, vuvuzele zavijaju… Zakleo bih se da je iznad nas bila i neka koreografija, konfete su padale. Nevjerovatna scena.

Takvi trenuci te baš pogode, pomjere te. Ne bih to znao da ovo nisam vidio. Osjetih da me preplavljuje najuzvišeniji i najtopliji, istinski autentičan osjećaj, kao da udišeš suštinu života i doživljavaš smisao univerzuma u isto vrijeme, kao da prvi put osjećaš da je sve kako treba, i jednostavno, ne možeš da ne pomisliš…

GREOTE. Greote od ovoga mrčenog naroda, koliko su ga samo jahali. Kad bi neko izmontirao sve korupcionaške i nepotističke skandale, to bi sigurno bio, figurativno rečeno, najduži porno film u istoriji. Pogledaj nas, čoeče, kao da smo živjeli pod zemljom do sad. Rođeni u koncentracionom logoru. Bonđorno prinćipesa!

Ali te noći je ipak samo najavljen kolektivni otčep. Doživljen je tek narednih dana kad su društvene mreže preplavljene izjavama, mimovima, forama, montažama i vrlo kreativnim sadržajem koji u nekim slučajevima zaslužuje status umjetničkog djela. Iako je autor najčešće vrsni egzemplar roda blejachus besposliciares. Ali sada više ni on neće imati izgovor za svoju genijalnost. Nema mimova dok traje obnova! Kako da ne.

Ovakvo nacionalno slavlje razumiju samo oni koji su ga doživjeli. Bukvalno samo što Korona nije slavila sa nama. Ili jeste.

This is the Dritan of my life!

I tako prođoše dva lijepa buđenja u danima koje možeš da porediš samo sa zaljubljenošću. Kad se jednostavno budiš u ljepši život nego što si navikao. Samo što sad, po prvi put, flertuješ sa slobodom.

Ali onda dođe utorak i dogovoreni roštilj, a sa njim i provir u gubitničku perspektivu.

Pokupi me moj dobri, od terena prepoznati drug, u svom fotelja kokpitu, i zaputismo se ka rijeci. Ne progovara. Lice smrknuto, podočnjaci, neprijatna tišina. Pitah ga kako je, a on kao iz topa: „Nikako!“. Kako će, veli, biti, kad Crna Gora nestaje. Jes, rekoh, Durmitor je sravnjen, Budva poplavljena. Oće da ruše Hilton i da grade duhovni centar na četiri sprata!

„Vraćamo se u devedesete!“ – zajeca momak zvani Kneletova reinkarnacija. Marinac frizura, a na glavi najbrže Versaće naočare. Vjerujte, naftu u njih sipa. Trenerka u farmerke, farmerke u čarape. I naravno makserice, model pegla.

„Vraćaju nas u Srednji vijek!“ – navaljuje robot iz futurističke smart Crne Gore. Đe na prvu kišu nestane struja i onda si stvarno bačen nazad u Srednji vijek. A onda struja konačno dođe i shvatiš da si i dalje u Srednjem vijeku samo si dobio struju.

Međutim, čovjek se toliko uznemirio da zaustavlja auto sa strane i počinje da mi otvara dušu. Ako ništa drugo, vidi se da ovaj kolateralni paranoik stvarno voli Crnu Goru. I stvarno djeluje iskreno zabrinuto, budi empatiju u meni. Skoro da se zapitaš može li biti makar malo istine u tom njegovom strahu. Čovjek nikad nije dovoljno oprezan, ovo je ipak velika promjena.

Pokazuje mi neke članke. Naslovi: „Buduća vlast ukida dojč?“ „Putin zatvara Mogren da bi parkirao aždaju?“

Ali onda, valjda kako je kod mene nanjušio tragove saosjećanja, okreće priču na lično. Kako se njegov otac borio za Crnu Goru, za moje i njegovo bezbjedno odrastanje. Kako je pomogao mnogima. Jeste da je švercovao cigare 90ih ali je to bio jedini način da pare uđu u zemlju.

Naježih se. Je li realno da su mu isprali mozak, i to citatima Sava Bačića?

Pokušah da ga smirim. Ali ne može. Čovjek se raspada, kao da su mu sve lađe potonule. A ima ih 13. U Budvu. I još 3 u Porto.

Nekako ga smirih i nastavismo dalje. Ostatak dana je bio mirniji, valjda se potrošio, ili pregorio. Iskulirasmo malo uz roštilj, pričao mi kakvu će košulju da kupi za partijotski skup. Otac će mu završiti najboli sto, kaže. Odakle sto na mitingu, nisam smio ni da pitam. A vjerovatno bi odgovorio: „Đe će Moet da mi stoji?“

Odjednom, iz šume izlijeće čopor pasa! Kao niotkud, opkoliše nas za sekund. Vjerovatno osjetili miris roštilja. Ja se cimnuh, a jedan skoči za moj rukav. Druga niđe da pomogne. No kad viđeše njega, skočiše i ostali. Većina na hranu, a neki krenuše na auto. Jedan grize tablice, drugi se popnu na vozačevu fotelju. Ovaj zavika „ne, ne, ne, ne, ne!“ te potrča za njim, otjera ga i, taman kad sam mislio doći će da me spasi, on pali auto i ode. Vidim parkira se na obližnji parking.

Ove džukele navalile na mene, izujedaše me, al srećom ne po faci i ne po patikama. Ali poče da mi se manta, kao da sam galon krvi izgubio. U tom trenutku, kroz maglu se pojavljuju tri figure. Neki momčić sa frizurom kao iz 80ih, ali nekako skroman. Kao pastir. Iza njega još dvije. Jedna je čovjek u ludačkoj košulji. I pored njega, nešto što mogu samo opisati kao čovjek-dinja.

Otjeraše pse od mene i spasiše me. Polako se podigoh i pitah zašto su to uradili.

Pastir, mirnim glasom i stranim naglaskom, kratko odgovori: „Zašto da ne?“

Čovjek-dinja uzviknu: „Divlji psi su zli, a ovo je moja zemlja!“

Košuljaš mi se unese u facu: „Ovi psi su u stvari vanzemaljci prerušeni u vampire, koji su prerušeni u ljude, prerušene u pse!“

Dok trepnuh, više nije bilo ni njih ni pasa.

Dogegah se nekako do džipa u kojem me čekao „drug“. Svašta sam mu rekao! Je li moguće, posle svega, da me tako ostavio da izvisim?

On samo reče:

 „Zahvaljujući meni sačuvali smo udobnost našeg prevoza i sada smo na sigurnom putu ka Hitnoj. I ako možeš samo da mi ne krvariš po fotelji.“

Član Demokratske partije socijalista (DPS) Stanoje Zlatnik pozdravio je najavu nove vladajuće koalicije da se donese Zakon o porijeklu imovine. 

Kaže da godinama pokušava da utvrdi odakle mu stanovi, kuće, poslovni prostori, preduzeća i nekoliko desetina hiljada na bankovnom računu.

“To je sila. Dva puta sam se ženio i imam već šestoro odrasle djece. Svaka žena i svako dijete imaju mi po stan. Supruge imaju i po vikendicu, dok ja živim u porodičnoj kući. Radim sa nekretninama, energetikom, građevinom i trgovinom, i mogu vam reći da lijepo zarađujem od toga. Samo ne znam kako sam ušao u sve to, dok znam za dva stana i jednu vikendicu ne znam uopšte odakle mi”, pojasnio je Zlatnik svoj problem.

Tvrdi da se više puta obraćao policiji, ali bezuspješno. Jednom je tvrdi unajmio privatnog detektiva, koji je pokušao istražiti slučaj.

“Nije mogao otkriti odakle mi imovina, ali je njegova istraga tada pokazala da imam još par poslovnih prostora i još jedan bankovni račun. Račun u toj banci otvoren je bio nekih deset godina ranije, a nikako nijesam trošio novac sa njega. Živim dobro, ali opet ne bih volio da je nešto od toga stečeno nezakonito, korupcijom ili kriminalom”, kazao je Zlatnik.

Ističe da je od osnivanja DPS-a član te političke stranke, a sumnja da je njegovo čudno bogaćenje povezano sa tim. “Pričao sam sa nekoliko kolega iz partije i oni imaju sličan problem. Tako da bi ovaj zakon svima nama pomogao da shvatimo odakle nam toliko para i nekretnina”, kaže Zlatnik.

by Čađo

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ne može da spava, nakon što je njegova Demokratska partija socijalista (DPS) poslije 30 godina izgubila na parlamentarnim izborima.

Tvrdi da probleme sa nesanicom nema zbog nervoze ili tuge, već ga je strah da će se, ukoliko zaspi, probuditi negdje u Pančevu, kao predsjednik Srbije, čiji će sastavni dio postati Crna Gora.

“Godinama sam se borio da Crna Gora bude nezavisna i da Srbija svoju šapu ponovo ne stavi na našu državu kao davne 1918. godine. Ali građani su u nedjelju ponovo izabrali retrogradne politike koje su izazvale zločine na ovim prostorima devedesetih i koje žele da nas vrate u 1918. godinu. Mislio sam nikada više, ali svakog trenutka se može desiti da se ponovo vratimo Srbiji, pogotovo sa Srbima na vlasti”, kazao je Đukanović.

Ističe da kao predsjednik Crne Gore neće dozvoliti da Crna Gora postane dio bilo koje druge države, pogotovo ne Srbije.

“Zamislite zaspim i ujutru se probudim kao predsjednik Srbije. A ne znam ništa o toj državi, o zakonima i predsjednikovanju. Mislim nije da sam znao nešto o crnogorskim, ali opet je to bilo moje”, rekao je Đukanović.

On je kazao da na svakih sat vremena gleda konferencije za štampu Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Alekse Bečića u izbornoj noći i to ga, tvrdi, drži budnim. 

“Ne mogu nakon toga zaspati od muke znajući da će mi se sprdati Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i Edi Rama kada vide ko me je pobijedio”, zaključio je Đukanović.

Čađo