Poreski antibiotik za liječenje estradne nadmenosti

Kako jedna bezazlena stvar kao što je neplaćanje poreza može djelimično da utiče na porast nekulture na nekom geografskom prostoru? U ovom tekstu ćemo povezati poresku (ne)kulturu i opšte stanje društva u kome se nalazimo; jasnije će vam biti zašto su ljudi kulturološki pogrešno naštimovani.

Stiže nam ljeto; jahte, riba, more, ćevapi, luk, lubenica; sve to za milion i po turista. Valja goste zabavit uveče; diskoteke, otvoreni šankovi, bašte, klubovi će biti puni ka’ šipak. Ko to nama dolazi da zabavlja goste? Većina estradnih umjetnika iz kruženja koji su masno plaćeni za taj posao. Tri sata na bini i kapne im od nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada evrića pravo u džepić ili na transakcioni račun kod strane banke.

Ne ulazeći u kvalitet muzike koja nečije slušne apetite zadovoljava a nečije maltretira, moramo biti složni u jednom: Poreska uprava konačno mora uvesti red u oporezivanje nastupa estradnih umjetnika. Baš nas briga ko će da plati taj porez – vlasnik lokala ili estradni umjetnik; važno je da se napuni državna kasa od ovih događaja koji pune neku drugu (nefiskalnu) kasu.

Začarani heksagon 

Koje su posljedice ovakvog načina plaćanja estradnih umjetnika? Za lakše razumijevanje, evo 6 koraka koji objašnjavaju uzročno-posljedičnu vezu između poreza i kulture.

1. Estradni umjetnici ne plaćaju pun porez na stvarnu cijenu usluga koje pružaju; formalno se ugovori neki minimalni honorar koji se plaća preko računa kako bi se smanjilo plaćanje poreza na cjelokupan honorar, dok im se najveći dio novca isplaćuje direktno na ruke. Na ovaj način, oni pospješuju sivu ekonomiju i krše crnogorske zakone;

2. Iz tako dobijenog keša, plaćaju skupe odmore na egzotičnim destinacijama, kupuju skupu garderobu, automobile, stanove i kuće zbog čega nemaju dokaze o porijeklu imovine;

3. Tabloidi ih vole zbog takvog načina života – fotografije estradnih umjetnika sa skupih elitnih destinacija na kojima im društvo pravi kućni ljubimac obučen u Luj Viton, u skupim velikim kolima i ogromnim kućama čine 80% sadržaja ovih medija. Interes je obostrani – obnaženi estradni umjetnici dižu tiraž tabloidu, dok im istovremeno tabloid diže cijenu nastupa. Finansijski perpetuum mobile.

4. ljudi kupuju tabloide, čitaju kako neki estradni umjetnik zgrće gomilu para i živi kvazi hedonističkim životom holivudske zvijezde 30-tih godina prošlog vijeka;

5. Estradni umjetnici gostuju na šund televizijama šanerski skockani od glave do pete, zbog čega ih publika obožava;

6. djeca gledaju televiziju čime se stvaraju novi uzori u vidu  plasticnih estradnih umjetnika koji imaju sve , dok  oni nemaju ništa. Kad porastu, ne žele više da budu astronauti, ljekari, profesori, naučnici; žele da budu estradne zvijezde i prave pare na mikrofon u kafanu. Sad se vratite na tačku 1, pa se zamislite.

Uz svo dužno poštovanje prema pravim estradnim umjetnicima, da smo likove koji predstavljaju njihov negativ oporezovali na vrijeme onako kako je trebalo, sasvim je sigurno da bi kvalitet društvenog života velike većine pojedinaca koji žive na ovim prostorima bio mnogo bolji. Ne bi uzori bili estradni umjetnici koji ne plaćaju porez i ponašaju se bahato; svakako bi postojali, ali u onoj mjeri koju bi mi dozvolili. Ovako, ostalo je da nam ta estradna ekipa nametne kulturni obrazac sa kojim smo se sprdali devedesetih, dok je on sada, na žalost (a nečiju sreću), naša realnost.

Jedini način da se ovi ljudi spušte na zemlju je da se ispita porijeklo njihove imovine; za imovinu za koju nemaju porijeklo novca treba naplatiti porez od 50% na procijenjenu vrijednost imovine. Da vidimo hoće li i tada voziti skupa auta, ići na egzotične destinacije i zivjeti u kućama sa 10 kupatila. Vjerovatno će tada biti manji od makova zrna; možda zavlada tablodni mrak. Nama bi svanulo u glavu. Sve od poreskog antibiotika.