Goodbye Cineplexx, vol II

Pre scriptum: Dok slušamo ovu stvar, zaista nije jasno zašto ranije nismo nešto napisali na temu kokica. Vjerujete li da je ova  pjesma stara 45 godina?!

Facebook Grupa pod šifrovanim nazivom Goodbye Cineplexx je sa potpunim pravom započela kampanju ubjeđivanja lokalnog plebstva da ne kupuju karte u Cineplexx bioskopu jer su najskuplje u okruženju, o čemu su ranije pisali brojni mediji. Kao komplementaran čin neopodne solidarnosti, mi vas takođe pozivamo na bojkot Cineplexx proizvoda! Ali ne karata, već kupovine Cineplexx kokica i vode. Da, da, kokica i vode. Zbog čega? Pa zbog toga što su kokice i voda najveći izvori profita Cineplexxa. Pretpostavljamo da nam ne vjerujete, zato čitajte dalje.

Kao i sve velike multinacionalke, kompanija Cineplexx, koja je zadužena za pružanje usluga lake filmske zabave u lokalnom hramu pop-trash kulture (Delta city, da neko ne pomisli na blasfemiju), deklarativno vodi računa o zadovoljstvu svojih klijenata. Kako na autobusima u svrhu marketinga piše Coca cola, a znamo da je to ipak prevozno sredstvo a ne boca Coca Cole, tako znamo da te kompanije uopšte ne vode računa o klijentima, već o profitu. Zato smo riješili da u ovom tekstu vodimo računa o Cineplexxu taman koliko oni vode računa o posjetiocima bioskopa.

Kratka uvertira o kompleksnim istorijskim odnosima bioskopa i kokica

Prije nego počnemo raskrinkavanje, dok tražite papir i oštrite olovku koji su vam neophodni za obračun uticaja kokica i vode na poslovanje bioskopa, malo ćemo pisati o njihovim burnim odnosima u poslednjih 150 godina.

Vjerovatno niste znali da krajem 19. vijeka, u danima kada su bioskopi počeli da budu mjesta okupljanja ljudi, nije bilo moguće kupiti kokice iz više razloga. Najvažniji je bio taj što je ciljna grupa u bioskopima bila visoko platežna klijentela prefinjenog ukusa, kojoj su   vlasnici bioskopa pokušavali da dočaraju atmosferu pozorišta u bioskopu. Pored toga, veliki broj ljudi je bio nepismen; samim tim, nisu mogli da čitaju titlove koji su se prikazivali na velikom platnu. Zbog svega navedenog, cijena bioskopske karte je bila previsoka za njihov životni standard.

Tek kada su filmovi konačno opskrbljeni zvukom 1927. godine, naglo je počela da se širi baza novih posjetilaca bioskopa, pa je cijena ulaznica mogla bude snižena (za neekonomiste, ovo je tipični uticaj pojave koja se definiše kao ekonomija obima). U to doba, u SAD-u se dogodila ekonomska kriza, poznata kao Velika depresija. Kriza je uvela gledanje filmova u mainstream, istovremeno otvarajući vrata bioskopa kokicama, zbog čega su i karte i kokice bile cjenovno dostupne za veliki broj ljudi. Može se slobodno napisati da su kokice spasile bioskope od propadanja dok je trajala Velika depresija.

Sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka polovina kokica koja se konzumirala u SAD su bile kokice koje su se konzumirale u bioskopima. Idila je trajala do šezdesetih godina, kada su ljudi  počeli masovno da kupuju naizgled običan proizvod – televizor. Upravno je televizor, ničim izazvan,  sasvim slučajno zamalo ubio kokice i bioskopsku industriju, jer su ljudi počeli da gledaju filmove kod kuće. A znate li koja je sprava spasila kokice od zlog televizora? Mala mikrotalasna peć! Ljudi su u mikrotalasnoj peći mogli da naprave kokice jednostavnim pritiskom na dugme u toplini doma svoga, neobavezno obučeni i ušuškani u udobne fotelje i trosjede.

Ok, dosta o istoriji i krivom srastanju, sad malo o bezobraznom Cineplexxu i njihovoj cjenovnoj politici.

Kada dođete u bioskop, jedina dilema koju imate je da li ćete uzeti veću ili najveću kesu kokica, zar ne? Cijene kokica u našem Cineplexxu su sljedeće: mala kesa košta 1 EUR, velika košta 1,40 EUR dok XL kesa košta 1,9 EUR. Da li ste ikad zapitali kolika je “nabavna” cijena jedne kese kokica? Ako vam napišemo da je marža koju Cineplexx pravi na kokicama vrtoglavih 1275% (slovima: hiljadudvijestotinesedamdesetpet posto), da li možete sami izračunati koliko njih košta da naprave jednu kesu? Samo podijelite ova dva broja 🙂

A sad, malo matematike da izračunamo koliko Cineplexx profitira od prodaje kokica i vode, a koliko od prodaje karata. Da bi bilo lakše razumljivo, moramo pojednostaviti model i uzeti u obzir sljedeće pretpostavke:

1. svako ko gleda film jede veliku kesu kokica koja košta 1,4 EUR;

2. svako ko jede kokice popije jednu flašu vode od 0,5 litara koja košta 1,1 EUR;

3. U modelu ne računamo plate i troškove zakupa, jer želimo da analiziramo kolika je razlika u cijeni (razlika između nabavne i prodajne cijene).

Spremni? Kalkulatore u ruke i idemo zajedno da računamo!

Krenimo redom – prema zvaničnim podacima sa sajta, u našem Cineplexxu postoji 6 sala koje ukupno primaju 1.103 posjetioca. Pretpostavimo da je proječna popunjenost svake projekcije 30%, to jest da svaku projekciju filma posmatra 367 posjetilaca. U prosjeku, dnevno se prikažu 4 projekcije, što znači da dnevno 1.468 ljudi vidi neki film. Može? Idemo dalje!

Ako 1.468 pomnožimo sa 1,4 EUR koliko koštaju velike kokice, dobijamo iznos od 2.055 EUR, što predstavlja dnevni prihod od prodaje kokica. Kako je marža na kokice nestvarnih 1.275%, cijena koštanja svih kokica iznosi 161 EUR. Ako oduzmemo 161 od 2.055, dobijamo da je čisti dnevni profit koji Cineplexx pravi od kokica 1.894 EUR. Godišnji profit od prodaje kokica u Cineplexxu iznosi nevjerovatnih 681.840 EUR, ako uzmemo da bioskop radi 360 dana godišnje. Bon appetit!

Pošto su ljudi koji jedu kokice žedni (vrlo vjerovatno zbog toga što su kokice slane), moramo izračunati koliko Cinelexx zarađuje od vode. Pola litra vode se prodaje za 1,1 EUR, dok istu nabavljaju za 0,3 EUR; znači da je razlika u cijeni 0,8 EUR. Ako 0,8 EUR pomnožimo sa 1.468 (koliko ljudi dnevno popije vodu) a zatim sa 360 (broj dana u godini), dobijamo da od vode Cineplexx godišnje profitira od čak 422.784 EUR. Cheers!

Poštovani čitaoče, sabrasmo li dobro da Cineplexx od kokica i vode napravi profit od 1.104.624 EUR za godinu dana ili nas oči varaju?

Kad smo već tu, ‘ajde da dodamo i matematiku karata. Uzmimo da je prosječna cijena karte 3,5 EUR; dnevno 1.468 ljudi kupi kartu. Ako pomnozimo ova dva broja, a zatim tako dobijeni broj pomnožimo sa 360, ispada da Cineplexx godišnje prihoduje 1.849.680 EUR od prodaje karata. Pošto je biznis model ove industrije takav da distrubuteri filmova uzimaju 80% prihoda od prodatih karata, Cineplexx-u pravi svega 369.936 EUR profita od prodaje karata (20% od 1.849.680, koliko iznosi ukupan prihod od prodaje karata).

Dakle, ukupan godišnji profit Cineplexxa  iznosi 1.474.560 EUR, od čega je 46% profit od prodaje kokica (681.840 EUR), 29% profit od prodaje vode (422.784 EUR) i 25% profit od prodaje karata (369.936 EUR).

Kao što Titanik nije potonuo zbog sante leda koja se vidjela, već zbog dijela sante leda koja se nije vidjela; kao što kockari ne srljaju zbog toga što su se kladili, već zbog toga što su se vadili, tako i Cineplexx neće propasti samo zbog cijene karata već zbog nedovoljne prodaje kokica i vode.

Zato Vas pozivamo da, ako se ipak odlučite da gledate film i odete u Cineplexx, ne kupujete ni kokice ni vodu. Valjda se menadžment Cineplexxa uozbilji i vrati cijene karata na normalu Na kraju, podsjetimo da cijena karte u pozorištu za gledanje predstave iznosi simboličnih 5 EUR. Nema kokica, ni vode; neće vam se desiti da vam likovi željni minuta pažnje prokomentarišu scenu iz filma kako bi “bačili foru” pred punom salom u mraku.

Post scriptum: slika koju upravo gledate je dokaz da u Cineplexxu kokice i vodu ne prodaju ljudi, već – kase. Ispade da su Crnogorci postavili prvog robota koji je komercijalizovan u Cineplexxu kao kasa. Patentrajte ovo ljudi prije nego dođu Japanci.

Srećan Osmi mart 🙂