Blog

Nepristojna ponuda

Milos2

.

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti.  Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Kad aerodromi lete

Milos2

.

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…” Prava je šteta što Vlada ipak odluči da objavi kolonizatorski, pardon valorizatorski koncesioni akt sa transparetnim zakašnjenjem od egazaktli 7 kroasanskih dana; bilo bi sasvim bolje da se nikad nijesmo ni suočili  sa ovim dihotomnim  ružo-rumena dokumentom zbog koga dan ili dva već nemamo sna.

Ukratko prepričan današnji post: impotentna ekonomska analiza isplativosti koncepta valorizacije monopolističkih Aerodroma Crne Gore, koja ponekad liči na najbolju ediciju šašavog Letećeg cirkusa Monti Pajtona, praćena je teškim kršenjima elementarne ekonomske etike; u ovom jalovom galimatijasu cifara i pokušaja prikazivanja profitabilnosti u slučaju primopredaje strateškog nacionalnog resursa, opskrbljivačima analiza su se potkrale nevjerovatne greške kojima ćemo se baviti u narednim vrućim noćima i tropskim jutrima sa Starog aerodroma, uz Fantu, Jupi, pokoju grisinu i neizostavnu surutku-klekovaču.

.

“KAKO JE DO NEPREPOZNAVANJA DOVEDENA SUŠTINA PREVARE?”

.

Ako ste mislili da riječ MINIMALNO logički inklinira ka što nižoj vrijednosti, sudeći po usvojenom koncesionom aktu, mLogo, mLogo ste se iščašili. Naime, u konsecionom aktu doslovce piše da, ako ACG ostanu u državnom vlasništvu, investicije iznose, udahnite duboko “vidiš-da-te-hoću-najbolje-se-stvari-dešavaju-noću” kao Nino i zažmurite “pomešaj-sivu-i-zlatnu” kao Bajaga, MINIMALNIH 120 miliona eura?! Istovremeno, ukoliko ACG damo koncesionaru na raubovanje, korišćenje i vađenje stotina milliona eura čistog profita toko trećine vijeka, njegove investicije su PLANIRANE na 218 miliona eura (pogledajte gornju sliku pored drugog crvenog kvadrata).

Krajnje besramno i džab-džabe iskorišćavajući drevnu japansku logiku introvertnog puža i njegove klape, tu dolazimo do novog, nadahnuto-zbunjenog otvorenog pitanja: koliko koncesionar zapravo MORA da investira u ACG? Tu nam Koncesioni akt pruža neimjerno zadovoljstvo iskrene konfuzije, pa nonšalatno kaže: “Investicione aktivnosti odabranog ponuđača koje prevazilaze rješenja iz trenutno važećih planskih dokumenata, mogu biti predmet druge ili treće faze investicionog ciklusa (od četvrte do tridesete godine investiocionog programa).“ Priznajte, MOGU BITI i MORAJU su dvije sasvim različite riječi. Jedna od ove dvije riječi ne obavezuje nikoga – dakle, Vlada laganice ne obavezuje koncesionara na ukupne investicije od, kako pišu, 218 miliona eura.

.

.

.

No, da ne bude zabune, Koncesioni akt nastavlja da briljira; dok zabavlja široke narodne mase i pokojeg raštimovanog pojedinca, fino izlazi na bis i ladno saopštava što državu Crnu goru čeka nakon par godina koncesionog košmara: “Ponuđači će biti slobodni da ponude program investiranja za koji oni smatraju da ispunjava uslove Koncedenta, uz obavezu ispunjenja navedenih minimalnih uslova investicionih aktivnosti iz prve i druge faze realizacije investicionog programa.”.  

Ozbiljno, piše li ovo? Koncesionar će biti slobodan da ponudi program investiranja za koji oni smatraju da će ispuniti uslove Vlade?! Ozbiljno, piše li ovoooo? Znači – koncesionar će raditi kako mu je ćeif, a država će nježno da statira i nijemo posmatra što koncesionar radi? Da li smo konačno shvatili da će koncesinar imati super moći da predlaže ono što on smatra da ispunjava uslove a ne ono što država propiše kao uslov? Kako je moguće da je ovo neko predložio a kamoli usvojio? Ako ovo nije kršenje suvereniteta Crne Gore i ekonomska izdaja nacionalnih interesa, neka nam neko objasni šta jeste?

Manje je više

.

.

Pogledajmo dalje: prva faza OBAVEZUJE koncesionara da investira SVEGA 80 miliona eura, dok će ova razlika od 138 miliona eur (do ukupno planiranih 218 miliona eura za koje, podsjetimo, koncesionar slobodno nudi što mu se ćefne a niko ga ni ne obavezuje da dodatno investira) biti na koncesionarevoj slobodnoj volji?! Da, da; svaki koncesionar baš želi da troši više od planiranog i ostavi koje milionče više u drugoj državi, xexe. Možda i poveća prosječne plate ACG na 5.000 eura a možda investira milijardu eura u kupovinu šarenih flomastera i markera.  A okle “prijatelji-braćo-kumovi”: koncesionar neće eura potrošit više od onoga što je propisano ugovorom; nije ga previse briga za naš strateški resurs od kojeg zavisi turizam, mnogo važna privredna grana Niđe-nebo-nije-plavo Crne Gore.

Da podsjetimo, nije zgorega: ako ACG ostanu u državnom vlasništvu sigurno se investira, kako obrađivač navodi, MINIMALNIH 120 miliona eura, a ako ga kolonizujemo, pardon valorizujemo sigurne investicije iznose SVEGA 80 miliona eura? Ili se obrađivači koncesionog akta vode modernom minimalističkom dizajnerskom maksimom “manje je više” ili u pitanju skrivanje pravih namjera patološko niskih investicija  u vezi ovog aranžmana. Čak i nestašna dječica iz predškolskog uzrasta, koja lome igračke jer im se boja ne dopada, razumiju da je 80 manje od 120;  no, možda to i nije slučaj kada se monopolistička kompanija valorizuje za – manje propisanih investicija.  Zbilja, “što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada?”

Na kraju prve epizode vezano za valorizatorsko-kolonizatorski aranžman, pitamo se: kolike su zaista planirane koncesionareve investicije? Ovo ljubazno pitamo zbog činjenice da na strani 3 dokumenta “Pokazatelji da planirana koncesija obezbjeđuje odgovarajuću vrijednost za novac” doslovce  piše da su investicije planirane na 218 miliona eura, dok na strani 34 Koncesionog akta piše da su investicije očekuju na najmanje 200 miliona eura. Isti iznos od 200 miliona eura se navodi na još nekoliko mjesta kroz ove dokumente, pa se, onako bezveze, pitamo: đe je ova razlika od 18 miliona eura? Da nije možda ko… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator ili “koncentični krugovi gluposti i neznanja”?

.

.

Da li se umazane ruke brzo peru, kako kaže Džoni? Viđećemo u narednim postovima na temu ovog vanprostornog čardaka koji, zašto da ne ponovimo, sublimira zrno sumnje na kor… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator.

Brzih dana ćemo saznati kome će ruža-rumena u formi ACG procvati; „baš sve bi dali, kada bi znali, kome će ACG da se uvali“. I ko će da se ut…; izrimujte sami, niste đeca.

.

Ultimativna razvojna greškica

Milos2

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine.

.

Sigurno ste se naslušali monumentalnih ljepuškastih rečenica o neophodnosti razvoja putne infrastrukture, mitskih neumornih ponavljanja da će sve biti sjajno-bajno samo da izgradimo prioritetnu dionicu autoputa, kako će sjever kul-moćno ubrzano da se preobrazi i eto sasvim kao visibaba procvjeta prije proljeća, kako će super-brzo da se zaustavi iseljavanje sa dinamično napaćenog sjevera, kako će munjevito da se promijeni ekonomska slika Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra,  kako se uložilo milijardu eura u dramatično neproduktivnu asfaltnu-betonsku konstrukciju, kako će naša brda-tvrda da omekšaju samo da izgradimo prioritetnu dionicu, kako će ovo, kako će ono…

Uprkos svim ovim spornom-jedinstvenim fantazmogorijama, mi sasvim odgovorno tvrdimo da puštanje u saobraćaj prioritetne dionice autoputa NEĆE IMATI POZITIVAN POZITIVAN UTICAJ NA RAST CRNOGORSKOG BDP-a; ZAPRAVO, RAST BDP-A ĆE U 2021. GODINI ĆE BITI MANJI OD RASTA BDP-A U 2019. GODINI I ČAK DVOSTRUKO MANJI OD RASTA BDP-A U 2018. GODINI!

.

Toliko smo sigurni u ovo što tvrdimo da ćemo, ukoliko se pokaže suprotno, zavazda zavrnuti  vodne ventile u kancelarijskoj tuš kabini, što implicira da se u dogledno vrijeme nećemo kupati niti prati rujne kose (šalimo se, ne brinite; ipak moramo malo da dramatizujemo priču).

.

.

Kako možemo biti sigurni u ovu, priznajte pomalo suludu, tvrdnju a koja za sobom nosi trajne posljedice u vidu vječnog gašenja providnog napitka koji život znači? Kako je moguće da prkosimo logici Vlade, koja je vrhovni autoritet u ekonomskoj politici Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra? Pa lijepo – po starom dobrom običaju i omiljenoj olimpijskoj disciplini, čitamo zvanična dokumenta – te iste Vlade.

.

.

Naime, u dokumentu epskog naziva, skoro pa pisanog u slow-motion božur-desetercu, “Program ekonomskih reformi za period 2019‐2021. godine” iz januara 2019. godine, rast BDP-a u 2021. godini (da budemo precizni – to je godina nakon puštanja prioritetne dionice autoputa u saobraćaj) će iznositi svega 2,4%, što je zapravo 0,5% manje od rasta koji je projektovan u istom dokumentu za 2019. Godinu ili čak dva puta niži nego u 2018. Godini, kada je iznosio 4,8%.

Dodatno na ovu tvrdnju, u pomenutom dokumentu imamo i scenario nižeg rasta BDP-a koji u 2021. godini iznosi budalasto-niskih 1,9%. Spavaš li mirno, Stopo Rasta DžiDiPi-ja?

.

.

Napomena autora: Prije nego pročitate sljedeći pasus, upozoravamo one ljude koji imaju vrtoglavicu i pate od hronične uplale kapaka – naredna rečenica može biti kobna po Vaša nepca.

Dakle, kada smo se kao društvo  zadužili za autoput koji će da nas košta kao Svetog Petra kajgana sa 5 jaja i prazilukom, kada smo se naslušali o tome da ćemo postati ekonomski mjau-mjau Naježeni Tigar zbog zaduženja za taj isti autoput, ista Vlada piše da  – NEMA rasta BDP-a kada se počne koristiti taj isti autoput zbog kojeg smo se masu-para zadužili i koji je trebao da doprinese, pazite sad, rastu BDP-a. Ko se nije izgubio u ovom začaranom kružnom misticizmu, taj ne voli Crnu Goru.

Mi zaista živimo u jednom jedinstveno-nestvarnom bljesku vremena; molimo nadležne mitove i legendice da ova suva ekonomska vorteks genijalnost vječno traje sve dok neko malo od šponde ne pomazi Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra i to sred repa, da se malo brecne.

Mjau – mjau, woof – woof.

(Re)procjena

Milos2

.

Tačno 11.337.654 eura. Toliko iznosi negativni efekat (gubitak) procjene imovine – nepokretnosti, opreme, alata I inventara, nematerijalne imovine i vazduhoplova na dan 31.12.2017 godine.

Pitate se za koju firmu? Montenegro airlines, naravno.

.

.

Naime, prema revizorskom izvještaju za 2018. godinu, menadžment kompanije je angažovao nezavisnog procjenjivača (renomiranu kompaniju Ernst & Young Montenegro) koji je napravio novu procjenu imovine nacionalnog avio prevoznika na dan 31.12.2017 godine, dostavio je odboru direktora kompanije koji je istu usvojio i prihvatio (odluka broj 1785 od 01.04.2019 godine).

.

.

Između ostalog, procjenjivač je pregledao osnovna sredstava nacionalnog avio prevoznika i umanjio ih za čak 9,2 miliona eura, sa 31,3 na 22,5 miliona eura. Preciznije, umanjena je vrijednost opreme za 8.774.630 eura kao i građevinskih objekata za 469.854 eura; umanjena je vrijednost osnovnih sredstava za čak oko 30%. Na taj način, gubitak Montenegro airlines-a u 2017. godini je uvećan sa 4,6 miliona eura na ogromnih 15,9 miliona eura.

.

.

Ovaj ogroman iznos gubitka je knjižen na osnovu međunarodnog računovodstvenog standarda broj 8, koji “izričito zahtijeva da se materijalne (značajne) greške koje se otkriju tek nakon objavljivanja finansijskih izvještaja”.

Bilo bi dobro da odbor direktora Montenegro airlinesa, umjesto što zatrpava javni prostor infomacijama o “najboljem rezultatu poslovanja” iako zapravo redovno ostvaruju gubitak u poslovanju, objavi ovu procjenu, kako bi znali o kojim tačno greškama se radi, kao i koja je to oprema precijenjena za preko 8 miliona eura.

Valjalo bi da to saznamo obzirom na veličinu greške (11,3 miliona eura) kao i na činjenicu da ovu kompaniju uredno decenijama unazad finansiraju svi građani naše države Crne Gore, a poslednjih godina, prema priznanju nadležnih institucija, i potpuno nezakonito.

Jasno je što se sprema za Montenegro airlines; kome nije jasno, neka pročita knjigu “Pipi duga čarapa”, tamo se kriju svi naši odgovori.

p.s. slučajno ili ne, selotejp kompanija E3 pružala je konsultantske usluge i Montenegro airlinesu. Možda se u tom zecu izležava grm i kulira dok pije Mojito na naš i vaš račun. 

Teletabis turistička analiza

Milos2

Poslije totalnog fijaska sa netačnim izvještajem o gledanosti RTCG (kad su morali da vrnu pare), katastrofe sa konsultantskim učešćem u devastaciji Tare (potvrdio UNESCO) i umobolno pogrešnog obračuna vezano za klimatske promjene, mislili smo da ljudi iz E3 znaju makar da saberu par brojeva, jer im se neobično uredno i konstatno plaćaju sasvim solidne fakture od naših i vaših para.

Prilezi vraže – selotejp E3 konsultanti su u 2016. godini dobili ugovor za istraživanje turista (Guest survey) za 2017. godinu koji im je povjeren na, vjerovali ili ne, tenderu koji je raspisan od strane NTO. Naravno, kako to biva kad Tinki Vinki iliti E3 uzme nešto da radi – napravili su greške kuranskih (može I biblijskih, svejedno je baš) razmjera.

Okej, ne bi bio problem kad bi greške koje E3 pravi bile male (svi griješimo) , ali ova greška je ogromna i možemo joj potepati GREŠKETINA. Najgore od svega, ova grešketina ima nevjerovatan uticaj na podatke o potrošnji po kategorijama turista u Crnoj Gori.

Da batalimo čupri I bacimo se na dokazivanje. Zašto smo naveli da je ovo teletabis analiza koju su sproveli nadaleko čuveni selotejp konsultanti? Za početak, molimo vas pogledajte ovu tabelu:

Pogledajte podatke iz tabele o potrošnji turista. Jasno piše da su ukupni troškovi 623,21 eura (potrošnja po osobi tokom posjete Crnoj Gori) kao i da je dnevna potrošnja po osobi  77,90 eura. Ne bi to bilo ništa sporno da zbir elemenata koji čini ukupnu potrošnju zaista i iznosi 77,90 eura. MEĐUTIM, TO NIJE SLUČAJ. Pokušajte da saberete kolone koje čine ukupan zbir od 623,21 odnosno 77,9 eura. Vijećete da je to potpuno nemoguće –  zbir pojedinačnih cifara koje čine ukupan zbir daje mnogo veću sumu. Po ovome, ispada da turisti troše mnogo više po pojedinim kategorijama nego u zbiru. Priznajte, ovakvo lucidno netačne obračune može da uradi samo E3 i baš niko više. Ok, i Teletabisi mogu nešto da saberu dok se retardirano cerekaju ali oni su namijenjeni đeci do treće i po godine života (možda Tinki Vinkija pogleda i neki petogodišnjak, ali to su baš rijetki slučajevi).

Sasvim je jasno da je E3 uradio elementarno netačno ISTRAŽIVANJE o potrošnji turista po kategorijama; ostaje prilično nejasno zbog čega NTO ne traži 11.534 eura nazad (pogledajte iznos ali i član ugovora koji im to omogućava).

.

.

Ali to nije sve jer idemo korak dalje u dokazivanje hronične netačnosti E3 podataka. Ako uporedimo podatke o potrošnji turista za 2017. godinu sa Hrvatskom,  dolazimo do nekih frapantnih podataka. Naime, u Hrvatskoj, koja je mnogo razvijenija turistička destinacija od Crne Gore i koju u značajnoj mjeri posjećuju gosti koji su veće platežne moći nego oni koji ljetuju u Crnoj Gori, iznose 78,77 eura. Dakle, u jednoj Hrvatskoj se 2017. godine dnevno trošilo svega jedan euro više nego u Crnoj Gori.

Naravno, ozbiljne analize o potrošnji turista po kategorijama se kod braće Hrvata poklapaju, jer tamo to radi ozbiljna ekipa a ne E3, selotejp-teletabis konsultanti.

.

E sad – zašto je ovo važno? Naime, I pored svega, E3 i dalje dobija unosne državne poslove iako rade kao onaj modni brend Belfe & Belfe, dakle Netačno & Netačno. A važno je i zbog toga što se ovi podaci koriste i u neke druge svrhe – recimo da ima veze sa ukupnom potrošnjom turista, khm khm, koja se dobija kada se, khm khm, ukupan broj noćenja pomnoži sa, khm khm, ukupnom potrošnjom turista (okle im ovaj podatak, hmmm), khm khm, pa se onda nekako dođe do neke milijarde eura prihoda od turizma, khm khm. Ili je to indukovana potrošnja, ko će ga znati…

Zbilja, E3 polako ali sigurno postaje sinonim za unosno-glutenske pretplaćene državne konsultantske poslove koji se potpuno amaterski odrađuju jer ih zapravo niko i ne čita. Međutim, malo su se zezucnuli jer ćemo mi sada da ih čitamo i javno prezentujemo sve netačnosti koje krase njihove uratke.

Sudeći prema dosadašnjim analizama, jedine konstante E3 konsultanata su elementarno neznanje, principijelna devastacija svega čega se dohvate ali i precizne matematičke netačnosti (pardon, ima i još nešto: isključivo kačenje na državne projekte i suvi keš).

Kad se E3 teletabisi već žale na nepravilno nalijepljen selotejp ili nedostatak istog, mi ćemo im zauzvrat skenirati baš svaki posao koji su radili sa državom. A tek smo počeli da ih raskrinkavamo, xoxo.

E da – vrlo vjerovatno znamo i sa kime dijele pare od namještenih tendera. Ne samo to, nego vrlo vjerovatno znamo i kako ih dijele; jer julske vatre hladno gore na modro-plavom Žabljaku.

Da je vječna!

Milos2

.

Vrijeme je velikih odluka, ozbiljnih ljudi i ambicioznih djela. Zahtijevaju se prevelike žrtve, nadahnuti govori i – masno jagnjeće pečenje. Zbog toga smo se nehajno i sasvim očekivano upustili u borbu sa analitičkim pregledom K2 toponima: crnogorskim kalorijama i kilogramima. Navedeno implicira da je našem društvu nedostaje ključni sastojak za napredak u bolje sjutra: analiza Njene Visosti – Minimalne Potrošačke Korpe (MPK).

.

.

Gramaža-blamaža

Pripremite ultra tanke noževe, epruvete, kapaljke, male mašine za rendanje jer se, sudeći prema MPK, njome predviđa dnevna ishrana – na grame.

Tako recimo, MPK predviđa da  dnevno možete nekako naivno gricnuti cijeli jedan (i brojem: 1) gram bureka, kao i jedan jedini gram telećeg mesa bez kostiju, paštete ali i pravog delikatesa – gram suvog svinjskog vrata. Varenje možete pospješiti  jednim gramom supe iz kesice, koji garantuje potpuni užitak konzumacije ukupnog doživljaja ručka.

Ako poželite da se počastite nečim slatkim nakon jednogramskog ručka, dnevno komotno možete macnuti jedan gram kolača, torte, sladoleda ili pak bombona. Romantičarski pompezno, pokušavamo da zamislimo kako izgleda lizanje kugle sladoleda koja ima smo jedan gram, ali nekako ne ide, jer je jezik kao organ zadužen za ovu slatku mehaniku – predebeo. Aha, eto ideje za novi biznis – dijeta za jezik i pratećih pljuvačnih žlijezda.

A ako smatrate da vam čak jedan gram nije dovoljan da napunite te vaše prokleto-nezasite stomake, imate priliku da se gostite sa čak 100% više grama dnevno, sudeći po MPK. Naime, u kategoriji dva grama dnevno spadaju: kobasice, jagnjeće i ovčije meso, morska riba (opaaaa, ima seeeee), svježa pastrmka, konzervirani krasatvac, bijeli luk, čokolada (opaaaaa, sve se nemaaaaa), med i džem. How about that!!!

Tri grama čajne, suve svinjske slanine i svinjskog mesa sa kostima su dovoljno da pregurate dan ako se, baš ono baš, umorite kopanjem kanala i zalivanjem betona. Zasladite se malkice sa tri grama kruške, breskve i graška, i eto najfinijeg francuskog ručka uz tipičan bretanjski dezert.

Ako pak zaželite viršlu, kajmak, jagode i zelenu salatu, sasvim smo sigurno biće vam dovoljna 4 grama ovih monstruoznih delicija dnevno.

Boranija, kako to gordo zvuči, nosi enormnih 5 grama dnevno, dok je pririnča čak 20% više – 6 grama.Vrlo vjerovatno smo lideri u regionu jer ovakav rast pirična u odnosu na boranijiu nema ni jedna zemlja u okruženju, ali ni u svijetu. (ovo je ipak neprovjerena informacija, pa se ograđujemo od iste).

Junetine možete stavit na kanape koji je težak čak 7 grama dnevno, dok sa spanaćem, blitvom i zeljem skačete na nestvarnih 9 grama konzumacije povrća na dan.

Sad ulazimo na teren dvocifrene gramaže, što je zaista istorijski uspjeh MPK. Šargarepa, krastavci, so, pasulj, mandarine, jaja, pomorandže, luk, paradajz, paprike, kupus, banane, sir– sve su to namirnice koje možete jeste u količini od 10 do 99 grama dnevno.

Ipak, najbolje ostavljamo za kraj. Naime, svega 6 od ukupno 92 proizvoda (ili statistički precizno 6,5% ukupnog broja namirnica), zaslužno je za čak 50% gramaže potrošačke korpe. Nazivi ovih veličanstvenih namirnica su: Mlijeko u tetrapaku, Jogurt, Bijeli hljeb, Pšenično bračno, Kravlje mlijeko i naravno, ko bi drugi do – Krompir. Vrijedno je napomenuti da su ovih šest proizvoda, koji čine svega 6,5% ukupnog broja namirnica,  zaslužni za čak 42% ukupnih kalorija koji se nalaze u potrošačkoj korpi. O kvalitetu energije koju tijelu daju krtola, hljeb i mlijeko, koja čini 42% potrebnih kalorija, ne treba posebno trošiti riječi – bili bi previše surovi na ove blage dane.

.

.

Dakle, ako masu mlijeka pijete i proždirete hleb i krtolu, dodajte tome prstohvat mesa, voća,povrća i koji gramić sladoleda i kolača, na elegantan način dobijate potrošačku korpu koja je puna grama i kalorija, sve u skladu sa najboljom statističkom praksom.

Eto dame i gospodo kako izgleda minimalna prehrambena potrošačka korpa. Ako je to život, onda Crna Gora ima grdni problem sama sa sobom.

Da je vječna MPK!

Finansijska bunga bunga

Milos2

Xe-xe, kladimo se da vam je prva pomisao bila na nestašnog šlager-pjevača po kruzera, omalenog susjeda deda Silvija, koji je kasnije kopi-pejstovao, uzdigao i patentirao roštiljanje sa brodova na državni nivo u svojim privatnim vilama. 

Ipak ne; ovog puta ćemo se, imeđu ostalog, pozabaviti analizom biznis plana koji je Konzorcijum kodnog naziva Explorer (čine ga dvije firme: Explorer doo Kolašin i Uživaj u prirodi doo Cetinje) poslao u sklopu tenderske dokumentacije za zakup destinacija u Nacionalnim parkovima Durmitor i Biogradska gora. Zaključićete i sami razumjeti kako firme iz centralnih i sjevernih regiona divne nam domovine, lijepo sarađuju i kad hoće mogu napraviti suludi plan da nešto čačkaju oko Nacionalnih parkova. Istovremeno, sasvim izgledno su platili nekoga da im pripremi biznis planove u kojima su, kako ćete pročitat’, napravili elementarne greške u obračunima investicija, rashoda, plata… Ma nema đe nisu pogriješili, vajni drugari obrađivači biznis plana koji je usvojila Vlada ljeta gospodnjeg 2018. godine.

.

.

150% Explorer, 50% Uživaj u prirodi

Uh, kako ovaj podnaslov puca od energije; sve neki procenti, uživancija, kiseonik, priroda i istraživanje. Liči li vam ovaj naslov pomalo na reklamu za neko brzo energetsko piće ili pak podsjeća na opasnost kojom se izlažemo kada dinstamo zdravi ručka od rukole i kelja uz uredno poslužen čaj od nane?

Sad bez šale – od mogućih 200% članova Konzorcijuma (dvije firme imaju po maksimalnih 100% osnivačkog uloga, xexe) koji je pobijedio na tenderu za zakup dijela nepokretnosti i objekata privremenog karaktera u Nacionalnim parkovima Durmitor i Biogradska gora, ČAK 150% čini kompanija Explorer doo iz Kolašina. Elem, jedan od članova Konzoricijuma je kompanija Explorer doo Kolašin dok je drug član Konzorcijuma kompanija sasvim sjajnog naziva “Uživaj u prirodi” doo Cetinje u kojoj , gle čuda, Explorer doo Kolašin ima 50% vlasništva. 

.

.

Vlasnik druge polovine kompanije “Uživaj u prirodi” (ili jedne četvrtine konzorcijuma koji je uzeo tri lokacije u dva Nacionalna parka – kako su kul brojevi kad se ovako poređaju, priznajte, xexe) je lik koji ima isto i prezime kao lik koji je suvlasnik 30% u kompanija Adria destination management company doo iz Budve (xexe).

.

.

Ne bi to bilo ništa čudno da, prema podacima iz biznis plana, ova kompanija zapravo nije jedna jedina kompanija iz Crne Gore sa kojom konzorcijum Explorer, koji će da upravlja sa tri top lokacije u dva nacioanalna parka na sjeveru Crne Gore, ima potpisan ugovor o saradnji i prodaji koji “garantuje najveću moguću popunjenost kapaciteta i iskorištenost potencijala”.

.

.

Još čudnije je da je drugi suvlasnik 30% kompanije Adria destination management company doo iz Budve, zapravo potpredsjednik Crnogorske, političke  partije koja se ovih dana laganim šetanjam valjda zalaže za drugačiju Crnu Goru i koji će nas, sve su prilike, spasiti slanja turista u, je li, (ne)devastirane Nacionalne parkove na sjeveru nam države. 

Iskreno nas apsolutno ne zanima ko je u kojoj političkoj partiji, ali eto da pomenemo ko će da puni kapacitete devastoranog Crnog jezera i uzima najmasniji procenat od čiste energije sa Durmitora.

Iako postavlja kontekst, sve je ovo totalno boring (dosadno) u odnosu na ono što slijedi 🙂

.

.

Početak Istraživačevog Uživanja u prirodi

Najmanji zajednički sadržalac gradova Podgorice, Žabljaka i Cetinje nije niko drugi do kompanija Explorer. Naime, ova firma već gazduje avanturističkim parkom u Glavnom gradu i to na jedinstvenoj lokaciji na brdu Gorica, uz koji se u neposrednoj blizini nalazi i kafić/restoran. Pogađate – i kafićem/restoranom gazduje Explorer. 

Ova se kombinacija izgleda pokazala masu uspješnom, pa se pitamo – kako su samo došli na ideju da se bave avanturizmom kojem dodaju lucidnu dozu opasnosti uredno serviranu kroz ispijanje kafe, čajeva, cedevite i limunade?

Putevi hedonističkog uživanja u Exporing avanturizmu sežu do Nacionalnog parka Lovćen, u kojem kompanija “Uživaj u prirodi” doo Cetinje, (u kojoj Explorer doo Kolašin ima 50% vlasništva, xexe), upravlja avanturističkim parkom u, pretpostavljate već šemu, Nacionalnom parku Lovćen. Navedimo i to da je kompanija Uživaj u prirodi tražila od Prijestonice Cetinje u 2017. izdavanje urbanistično-tehničkih uslova; ko zna što će još tamo sve da rade. Malo nam je prpa da neće poperit’  neki stometarski jarbol sa crnogorskom zastavom’, kao dokaz vrhunskog avansturstičkog rodoljublja.

.

Dodajmo ovom biznis šlageru i malo investitorskog Kinder buena: Explorer doo Kolašin je prije 2 godine pobijedio na tenderu koji je raspisala državna kompanija Turistički centar Durmitor za izradu tehničke dokumentacije Glavnog projekta i izgradnja privremenih objekta avanturističkog parka otvorenog tipa, na skijalištu „Savin kuk“ na Žabljaku, po principu “projektuj i izgradi”. Vrijednost tendera: 144.997,93 eura sa pdv-om, Naravno, niko ne spori da Explorer ne može da učestvuje na tenderima, ali je pomalo čudno da se bez njih ništa ne može uraditi na temu avanturizma u Crnoj Gori.  Ili nije.

.

.

Malo im je sve ovo pobrojano (naravno pored osnove djelatnosti, ali nećemo sad o tome), pa bi da završe ultimativni posao: lagano poklapanje još dva Nacionalna parka, Durmitor i Biogradsku goru sa MONOPOLOM nad kompletnom (avan)turističkom ponudom! Kakva ideja, kakva strategija! I kako preloša egzekucija biznis ideje.

Što je sljedeće, pitamo se? Da se Exploreru da ekskluziva da samo oni mogu da upravljaju Skadarskim jezerom? Ili da se ultra-sposobni menadžment Explorera klonira i instalira u sve pore društva koje imaju dodira sa prirodom. Ili oni već imaju monopol na Uživanje u prirodi, dodaćemo i u društvu?

.

.

Solidno-budalasto-sročen biznis plan (SBS BP)

Ok, kad smo napravili malo drugačiji uvod u biznis temu, red je da ukupno zabudalimo i pozabavimo se biznis planom koji je uredno postavljen na sajtu Vlade tokom ljeta prošle godine.

Napominjemo da smo radili samo analizu biznis plana za zakup dijela nepokretnosti i objekata privremenog karaktera u svojini Crne Gore i lokacija za postavljanje privremenih objekata u Nacionalnom parku „Durmitor“ u opštini Žabljak. Pored ovog biznis plana, postoje još dva: jedan za Radovan luku i drugi za Biogradsku goru. Oba su slično urađena kao i prvi, koji danas amputiramo.

Prvo da konstatujemo: na prvu loptu, biznis plan ima prilično OK strukturu. Iako smo pisali investitoru prošle godine na temu neadekvatno urađenog biznis plana, ništa se nije promijenilo; naprotiv. Gotovo svi podaci su tu (xexe, nisu, ali dobro); ipak, brojne greške i nelogičnosti su toliko očigledne, da smo morali da upalimo interni crveni meteo alarm revizije biznis planova.

Krenimo redom u ovu suludu trku sa unaprijed izgubljenim vremenom!

.

.

Karirani rezime sljezove boje

Kao i svi dobri domaćini (valjda), red je da vas ponudimo sa malo ljuto-slane rekapitulacije ovog projekta kojim će Konzorcijum da monopolistički dominira nad prirodom narednih 10 godina:

1. Prihodi: 17.069.008 eura

2. Neto profit: 3.324.641 eura

3. Investicija:1.317.000 miliona eura

Ova kratka informacija dovoljno pokazuje kako će jedan Konzorcijum, koji čine dvije kompanije, 150% u vlasništvu kompanije Explorer doo Kolašin, u narednih 10 godina laganice da ubere naivno čistih 3,32 miliona eura (i to još ako uključimo amortizaciju, a ako je isključimo preko 5 miliončića eurića), pri čemu će investirati maksimalnih 1,32 miliona eura. Zamisli, investiraš 1,3 a zaradiš 3,32 miliona eura; ostane ti čisto 2 miliona eura!

.

Ali to nije sve! Pod punom turističkom i avanturističkom odgvorornošću tvrdimo da je iznos profita DRASTIČNO potcijenjen zbog (ne)svjesnog snižavanja profita od djelatnosti koje Konzorcijum NE DIJELI sa državom Crnom Gorom. O tome malo više u kasnijim preciznim analizama.

Dodatno, profit je DRASTIČNO umanjen i zbog ogromnog rasta broj posjetilaca u NP Durmitor a što nije aplicirano u projekcijama biznis plana; sa jedne strane imamo enormni rast broja  posjetilaca u Nacionalnim parkovima (oko 25% godišnje u periodu 2012-2017 godina), dok se u biznis planu navodi da će rast prihoda i rashoda iznositi samo 5% godišnje počev od četvrte godine pa sve do 10 godine.

Za kraj ovog uvoda, kontatujemo da je priloženi biznis plan pun grešaka, elementarno nelogičan u brojnim kalkulacijama i (ne)svjesno dovodi do teške finansijske zablude državu Crnu Goru.

Ok, dosta smaranja i političke korektnosti; neka analiza počne!

.

.

Greška do greške, greškica

1. Počinjemo lagano, da vas ne zamaramo: naime, u tekstualnom dijelu biznis plana, jasno se navodi da se planira izgradnja bazena za pijaću vodu:

.

Brojevi ne prate ovu investicionu priču – evo i specifikacije ulaganja sa brojevima:

.

.

Kao što vidite, iako su napisali da će izgraditi bazen za pijaću vodu sa pumpama, u ciframa niđe nisu naveli da planiraju izgradnju bazena sa pumpama za pijaću vodu niti koliko one koštaju.

Zamislite objekat sa 4 ili 5 zvjezdica koji, prema ciframa (ne i slovima!) iz biznis plana, nema vodu. Ko zna, možda Konzorcijum ponudi gostima Istraživačko Uživanje u prirodi kroz nudističko umivanje u Crnom Jezeru, praćeno ekološki osviješćenim bidonima renewable kišnice.

Xexe, znamo da je ovo malo sporiji početak, ali ne bismo odmah da vas bombardujemo teškim pričama.

.

2.  Konzorcijum će izgradnju avanturističkog parka odraditi sam sa sobom, jer tako piše u Analizi tržišta nabavke.

.

Podsjetimo, vlasnik 50% kompanije “Uživaj u prirodi” je kompanija Explorer iz Kolašina. Obje ove kompanije su članice Konzorcijuma koje hoće da zakupe ovaj lokalitet. Mada, postavljamo pitanje zašto park radi kompanija “Uživaj u prirodi” kada je tender za izgradnju avanturističkog parka, dakle sličnog ovome, na Savinom kuku dobila i sprovela  kompanija Explorer?!

.

3. Ne znamo ko je pisao ovaj biznis plan, ali znamo sljedeće: ti likovi ne umiju da pomnože dva broja. Pogledajte ovu tabelu ispod? 

.

.

Predlažemo obrađivačima biznis plana da se vrate u peti osnovne (reformisane, naravno) i malo ponove tablicu množenja. Valjaće im za nove biznis pobjede.

.

4.  Xexe, totalno moramo konstatovati da ovi ljudi ne umiju da izbroje ni mjesece u godini. Prema biznis planu, van sezone imamo 7 mjeseci – oktobar, novembar, decembar, januar, februar, mart i april. Istovremeno, u tabeli oni mjesečne plate van sezone množe sa 5 mjeseci?! Na ovaj način, (ne)svjesno snižavaju troškove plata zbog čega, po ovom planu, država može biti uskraćena za poreze i doprinose. Da ih malo podsjetimo – utaja poreza i doprinosa je krivično djelo.

.

.

5. Idemo dalje u kasapljenje osnovnih računskih operacija. Ljudi koji su pisali ovaj biznis plan, pored toga što ne umiju da množe niti da broje mjesece u godini, ne umiju ni da saberu tri broja! Elem, ako pogledate sliku ispod, primijetićete da u konačnom zbiru u lijevoj koloni fali 80.000 eura nematerijalnih ulaganja; 1.040.000 + 277.000 + 80.000 iznosi 1.397.000 a ne 1.317.000! U praksi ovo znači da sve naredne kalkulacije koje se izvode jednostavno nijesu tačne, pa možemo ođe stati sa analizom.

Ali nećemo, xexe; oćemo malo da Uživamo u prirodi, xexe.

.

.

6. Ako još jednom pogledate prethodnu sliku, vidjećete da se preko 92% projekta finansira iz kredita a svega 8% (i to obrtnih sredstava) se finansira iz sopstvenih izvora. Kada ovaj biznis plan pošalju banci ili IRF-u, prvo što će im u finansijskikoj instituciji reći je sljedeće: sopstveno učešće mora biti makar 20% od ukupne investicije. Dakle, ovaj biznis plan je, za potrebe obezbjeđivanja kredita, putpuno beskoristan. 

Da li da stajemo ili da idemo dalje? Da li bi vi odustali od partije fudbala nakon  lijenog izležavanja koje je oplemenjeno sa par tamnih piva? Naravno da ne bi, pa nećemo ni mi, jer hoćemo Istraživački da Uživamo u prirodi, xexe.

.

7. Sasvim sigurno se članovi Konzorcijuma nisu nadali da će ih obrađivač biznis plana – ćerati u minus. Ne znamo koliko su im platili za to, ali priznajemo da nije poslovno lijepo niti vaspitano da ljude koji bi da zarade milionsku crkavicu ćeraju u minus.

.

.

Naime, obrađivač biznis plana je predvidio da će gosti godišnje popit 5 ‘iljada (ili tisuća jer neko to voli vruće) flaša vina, što i nije sporno. Sporna je nabavna vrijednost toga vina (sljedeća slika) koja iznosi 15 eura! Aj dobro, možda će i kupovat skupo vino, ali to znači da će ga prodati malo skuplje, zar ne? Wronggggg (za one koji ne barataju engleskim – Pogrešnoooo)! Prema biznis planu, Konzorcijum će vino koje kupuje po 15 eura, prodavati po cijelih 12 eura i to sa pdv-om, dok je cijena bez pdv-a oko 10 eura. To vam, dragi naši poletarci i poletarkinje, znači da će na vinu da gube 5 eura ili makar 30% profita. Da li su možda dobre vile Durmitora uradile svoje ili je u pitanju nešto sasim treće?

.

.

Sve su prilike da se obrađivač biznis plana, vjerovatno zanešen snažnom inspiracijom  nakon muvanja Teletabisa, zakopipejstovao u trošku nabavke, pa bi trebao da stavi da je trošak nabavke boce vina od 0,75 litara realnih 3 eura ili cijelih 12 eura manje nego u biznis planu. Ali šta to u krajnjoj matematici znači? Obrađivač biznis plana je precijenio rashode za 12 eura; kada to 5.000 boca dobijamo da su poslovni rashodi zapravo manji 60.000 eura godišnje. Pomnožimo li 60.000 eura sa 9 godina, koliko traje koncesija nakon sprovedene investicije, dobijamo da su rashodi manji za 540.000 eura. Prvim zakonom fizike, kada su rashodi manji onda je, logično, profit veći, zar ne? A država ubira porez na dobit koji iznosi 9%. Ovom greškom, obrađivač biznis plana je napravio potencijalnu štetu državnom budžetu od 48.600 eura, koliko iznosi 9% od 540.000 eura.

.

8. Inače, podjela profita je toliko zanimljiva da joj možemo nadjenuti nadimak “Đole je moj drug”. Naime, u Javnom pozivu jasno stoji stavka: ”Da ponudi podjelu profita u odnosu ne manjem od 40:60 (40% u korist Zakupodavca/ 60% u korist Zakupca), a koji će Zakupac ostvariti po osnovu poslovanja objekta koji je predmet tendera (restorana na katastarskoj parceli 2234/2 KO Žabljak I) i koji će se obračunavati za svaku pojedinačnu godinu trajanja zakupa.”

.

.

Đavo je u detaljima ali mi imalo lupu (mikrokozmu) za takve đavole. Čitajte dobro, ovo ćemo napisati samo jedan put: prema Ugovoru o zakupu, profit se dijeli SAMO od restorana a ne i od terasa čija površina iznosi 250m2! Naravno, u Ugovoru o zakupu niđe nema pomena o podjeli profita sa državom od ostalih djelatnosti (Eco lodge, dječija igraonica, bicikla, krplje, čamci, kanui, kajaci, avanturistički park). Od svega toga, država neće viđet ni centa! Ili joj se možda ostavi bakšiš, ko li će ga znati.

.

9. Igranioca za đecu je nalik priči za malu đecu; šćeli su da nas ušuškaju laganim ritmom niskih prihoda. Obrađivač biznis plana je pretpostavio da će prihodi od igraonice tokom 8 mjeseci iznositi 1.500 eura mjesečno ili 50 eura dnevno i to uz cijenu ulaznice od 3 eura. Ovo znači da će se dnevno prodati 17 ulaznica za djecu; ako igraonica prosječno radi 8 sati, u igraonici će biti prisutno 2 đece na sat. 

.

.

Koliko je ovo smiješna kalkulacija, govori i podatak da površina igraonice iznosi 150 m2 ili po 75 m2 , što znači da će se svako dijete zapravo igrati samo sa sobom.

Ukupna investicija u igraonicu iznosi 15.000 eura dok je čisti godišnji prihod (čitaj profit jer nema zasposlenih za igraonicu) – 11.214 eura! I to ako se samo dvoje đece na sat igraju u ukupno 150m2. Kakav return on investment, čoče!

.

10. Prema podacima iz biznis plana, ovi likovi su planirali da od rentiranja kanua/čamaca naplate mjesečno 4.000 eura ili 133 eura na dan. Kako je planirao cijenu vožnje kanua/čamca na 20 eura za dva sata, to znači da će dnevno u prosjeku da rentira 7 kanua (133 eura dnevnog prihoda podijeljeno sa 20 eura koliko iznosi cijena rentiranja, daje nam 6,65 pa zaokružujemo na 7). Kako radni dan ima 8 sati, ovo znači da investitor-devastator planira reniranje dva čamca/kanua na sat, jer vožnja traje dva sata.

Istovremeno, po planu investicija, investitor-devastator kupuje 30 čamaca, 30 kanua i 30 kajaka ili ukupno 90 komada plovila. Kako je moguće da neko kupuje 90 plovila a prosječno rentira dva plovila na sat? Odgovor je jasan – investitor-devastator će dnevno da rentira mnogo, mnogo više čamaca/kanua. Ali baš MNOGO, MNOGO više. I to neće da prikaže u biznis planu.

Zastanimo na trenutak, udahnimo duboku i i stilu joga majstora zažmurimo i zamislimo da je svih 90 plovila u full pogonu. Kakav je to pogled na Crno jezero koje je prepuno raznoraznih čamaca! Fuj!

.

.

11. Jedna od kalkulacija koja nam je nesebično privukla pažnju se odnosi na pažljivo planiranje prodaje kafe. Naime, obrađivač biznis plana je predvidio da će Konzorcijum prodati 60.000 kafa godišnje i to u objektima sljedećih površina:

1. Restoran od 353 m2

2. Otvoreni šank 150m2

3. Površina terase 100 m2

Ukupno, to je 603 m2. Kako u restoranu mora biti prostor za kuhinju od 150m2, to nam daje ukupnu površinu od 450 m2 na kojima su, jelte, raspoređeni stolovi. Jedan sto sa 4 stolice prosječno zauzima 4m2, što nam daje 110 stolova ili 330 ljudi u punom kapacitetu (da stavimo da za jedan sto sjede tri osobe).

.

Ajmo u matematiku: recimo da terase i restoran rade samo tri mjeseca ili 90 dana. Ako podijelimo 60.000 kafa sa 90 dana, dobijamo da se dnevno prosječno posrče 666 kafa. Broj radnih sati u jednom danu je 12, pa dolazimo do cifre da po satu treba da posluže 56 kafa na ukupno 110 stolova za kojima sjedi 330 ljudi. Ili svaki šesti gost da pije kafu, što je smiješno malo.

A zamislite da sad ovaj broj apliciramo na 365 dana umjesto na 90. Naravno, terase neće raditi tokom cijele godine, biće i kišnih dana kada će manje ljudi sjedjeti terasi. Ono što želimo naglasiti da je kristalno jasno da je obračun posluženih 60.000 kafa godišnje, koji je predviđen biznis planom, premiješno nizak što govori da su prihod a samim tim i profit drastično potcijenjeni. 

Inače, marža na kafu je ogromna: nabavlja je po 0,10 eura za šolju, a prodaje po 1,24 eura bez pdv-a.  Mašala.

.

12. Posebna priča u ovom remek biznis nedjelu je amortizacija. Obrađivač biznis plana je naveo da je godišnja amortizacija (mimo prve godine dok se objekti ne izgrade) svake godine 274.890 eura što ukupno iznosi 2.531.410 eura za 10 godina. Ovo ne bi bilo ništa sporno da ukupna investcija u osnovna sredstva i opremu na koje se amortizacija obračunava iznosi 1.317 miliona eura ili tačno 1.214.410 miliona eura MANJE. U praksi ovo znači da je obrađivač plana obračunao veću amortizacijju na osnovna sredstva i opremu u iznosu od 1.214.410 eura. Kako je amortizacija odbitna stavka od profita, ovo znači da je profit zapravo trebao da bude veći za 1.214.410 eura. Opet, država je potencijalno oštećena za iznos poreza na dobit koji iznosi 9% od 1.214.410 eura ili 109.296 eura.

.

.

13.  U biznis planu ni u fusnotama ne postoji bilans stanja. Da li zbog toga što su ga jednostavno zaboravili  jer nisu popili pilulu protiv biznis Alchajmera ili nisu namjerno htjeli da ga ubace, baš nas briga. Ipak, bilo bi lijepo da vidimo što su planirali da rade sa teško zarađenim novcem; ostaćemo uskraćeni za javni spektakl raspodjele dividende.

.

14. Cijelih 75.000 eura iznosi stavka koja se zove Izrada projekta. Što je pisac htio da kaže ne znamo, možda se ovolika količina parica zaista odnosi na izradu biznis plana (znamo da čuveni CEED Consulting i povezana ekipica pali naduvane fakturne klempe po ušima unaprijed dogovorenim investitorima po sličnom principu, sjetite se između ostalih Abu Dabi kredita). A možda se radi o izradi Glavnog projekta, ko zna. Ipak, pogledasmo cijene izrade Glavnih projekata koji se rade u Crnoj Gori. Tako na primjer, za izradu Glavnog projekta za izgradnju sportske sale u NIkšiću površine 1000 m2, koja treba da se uradi po standardima FIBA, naručilac je predvidio cijenu od 15.000 eura. Malko je složenije odraditi Glavni projekat za sportsku salu nego za par objekata u šumi, priznaćete. No da ne dajemo ideju Exploreru da slučajno ne postavi crveni košarkaški teren pored avanturističkog parka, pušti, pušti.

.

.

Biće jako zanimljivo podaci ako ovaj projekat krene; pa kad dostave izvještaj o praćenju projekta, da vidimo ko je uzeo 75.000 eura za Izradu projekta i na što se to sve odnosilo.

.

15. Kada govorimo o neto sadašnjoj vrijednosti, obrađivač plana je koristio diskontu stopu od 20%, jer je to “u skladu sa zahtjevima tenderske dokumentacije”.

.

 

.

Prilično je čudno (a do sada nijesmo niđe viđeli da se u tenderskoj dokumenaciji propisuje visina diskontne stope) da je postavljena ovako neuobičajeno visoka diskontna stopa, te smo stoga odlučili da pročitamo i tendersku dokumentaciju. Elem, kako smo mogli i pretpostaviti, nema pomene od visine diskontne stope. To jest, obrađivači biznis plana LAŽUCKAJU investitora, Vladu ali i sami sebe, što je najgore. Dobro, malo lažu i nas, ali to nema veze; nismo zlopamtila.

Zašto su stavili diskontnu stopu na 20%, pitate se sigurno? I što je sad pa diskontna stopa? Ukratko što treba da vas zanima – što je diskontna stopa veća, neto sadašnja vrijednost je manja i obratno; ođe je nekome bilo u interesu da prikaže da ovaj projekat baš i nije nevjerovatno profitabilan. Koristeći stopu od 20%, neto sadašnja vrijednosti iznosi 1.244.022 eura. Kako je kamatna stopa po kojoj je planiran kredit iznosila 5%, neto sadašnja vrijednost projekta kada apliciramo tu stopu iznosi 3,2 miliona eura što je preko za 1,8 miliona više od početne investicije.

.

16. Dajte da konačno uheftamo i finalni ekser u ovu blasfemiju od simpa biznis plana i to možda najdrastičnijim podatkom: prema podacima iz biznis plana, broj posjetilaca u NP Durmitor se u proteklih 6 godina povećao preko dva puta, dok su u tom istom biznis planu predvidjeli da će prihodi i rashodi rasti na sljedeći način: “Od četvrte godine je planiran proporcionalni rast prihoda i troškova od 5%, što je značajno manje od prosječnog godišnjeg rasta turističke privrede i broja gostiju u Crnoj Gori u poslednjih 10 godina, uz pesimistički metod rasta.” Zamislite krajnji stadijum istraživačkog-uživalačkog-u-prirodi- ludila – vi povećavate prihode i rashode po 5% godišnje a posjeta lokaciji kojom upravljate raste 15%, dakle skoro tri puta više.

.

.

Sve opisano jasno govori da su profiti od svih sadržaja ovog projekta drastično potcijenjeni i da će ukupan profit biti mnogo, mnogo veći od onog koji piše u biznis planu. Sasvim opravdano sumnjamo da je obrađivač biznis plana namjerno smanjio prihode za segmente koje država neće ubirati dobit na bazi raspodjele profita, kako bi se projekat učinio manje profitabilnim, zbog čega će država dobiti manje novca kroz simboličnu zakupninu.

.

.

Za kraj, topla proljećna preporuka

Prema Ugovoru o zakupu, isti se može raskinuti ukoliko “Zakupac je povrijedio bilo koju drugu obavezu iz ovog Ugovora i takvu povredu nije otklonio u roku od 60 dana posle pisanog upozorenja od Zakupodavca o povredi”.

Kako sastavni dio Ugovora o zakupu “Prilog 2 – Investicioni plan – Dio A Biznis plan – Dio B Investicioni program”, sadrži podatke koji su netačni zbog čega može da se uzrokuje štetu po državni budžet zbog utaje poreza, predlažemo da se, za početak, napravi pisano upozorenje o povredi Ugovora o zakupu, pa da Konzorcijum ispravi biznis plan. 

A kada to urade, čekamo  ih sa novim činjenicama koje u ovom tekstu namjerno nijesmo otkrili, kako bi opet vratil na popravni i tako u krug. Dok se ne nauče pameti i dok se Ugovor o zakupu ne poništi.

.

Što se tiče modaliteta podjele prihoda, jedino pravično rješenje (makar po nama) je sljedeće:

1. od svakog izdatog računa, državi ide 30% prihoda

2. tih 30% se uplaćuje na poseban račun opštine Žabljak a njihova namjena je da se razvijaju turistički lokaliteti van Nacionalnog parka i to samo na teritoriji opštine Žabljak.

.

Dragi čitaoci, nadamo se da vam je jasno o čemu se ođe radi. Kome pak nije jasno, imamo samo jednu poruku:DALJE NEĆEŠ MOĆI, OZBILJNO!

Božanstvena komedija: Nabavke male vrijednosti

Milos2

Istorijski književni superstar, omaleno-tanki Dante Aligijeri, na našu veliku nesreću nije mogao ni da nasluti da će neko, čitavih  700 godina nakon njegovog čuvenog triumvirata Pakla, Raja i  Čistilišta, dobiti inspiraciju za ekonomsku dopunu Božanstvene trilogije koja tako slatko opisuje tadašnji ali i sadašnji način funkcionisanja društveno-ekonomskog sistema jedne države. Dotučeni nedavnim događajima sa elementima korupcije kojima smo direktno svjedočili, daćemo skroman doprinos svjetskoj etno-beletristici i dopuniti paklenu trilogiju novim članom: Nabavkama male vrijednosti. 

Kada je u trenucima ciljanog lutanja podlim svijetom vidio da na vratima Pakla piše „Neka ostave svaku nadu svi koji ulaze“, nevino i sa velikom dozom samopouzdanja možemo tvrditi da Dante vjerovatno nije upoznao dva državna šmekera iz Opštine Ulcinj koji sprovode javne nabavke u toj najjužnijom crnogorskoj opštini. Jer da jeste, mnogo brzo bi sišao pravo sa nebesa i upravo te riječi uklesao na vratima kancelarije u Opštini Ulcinj u kojoj se dogodio pokušaj namještanja nabavke male vrijednosti broj: 08/19 od 19.02.2019. godine. Jer, znate, Osmi krug Danteovog Pakla rezervisan je za varalice a u njegovom petom rovu, posebno mjesto zauzimaju podmitljivi, pohlepni i sebični političari. Dodaćemo hirurški precizno da ne bude zabune – dvojac iz Opštine Ulcinj.

Nesebično krećemo u novu avanturu kojoj kulturno i nježno tepamo kao lobotomiji korupcije i zakonski uređene sprdnje sa zdravom poslovnom logikom.

.

*    *   *   * 

.

Fenomen bežičnog pametnog usisivanja državnog novca koji se elegantno-nonšalantno raspoređuje u privatne džepove, kome neki još tepaju „korupcija“ a o čemu nam međunarodni zvaničnici svako malo zvanično trljaju državne noseve, nije zaobišao ni našu malu firmu. Vjerovali ili ne, riješili smo da se oprobamo na postupku nabavke male vrijednosti koji raspisuje jedan organ državne uprave, skladnog naziva Opština Ulcinj.

Naime, sasvim praktično smo učestvovali u postupku nabavke male vrijednosti broj: 08/19 – 01 od 19.02.2019. godine koji je raspisala Opština Ulcinj i to za usluge izrade Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023 godine. Ukupna vrijednost ponude je procijenjena na 4.500 eura (pdv uračunat  u cijenu).

.

.

Uredno smo pripremili dosadne tenderske papire (da ne smaramo sad oko toga da je rok za prikupljanje dokumentacije bio prilično kratak, ali bio je vidno kratak) i pjevajući se uputili u, ispostaviće se tinejdžerski naivno, bespuće zvano – Nabavka male vrijednosti. Ili da doćerano parafraziramo Dantea, Pakao nabavke male vrijednosti.

Objasnićemo ti, cijenjeni čitaoče, kako smo se, da oprostite, zajebali i  uredno uludo potrošili lijepo vrijeme, malo novca, 10,5 litara dizel goriva  i 120 kila živaca.

.

.

Nekako tiho i blagovremeno smo zaveli ponudu na oronulom šalteru za ovu nabavku malecne vrijednosti a potom i prisustvali predstavi za javnost koja se zove – otvaranje ponuda, koja se odigrala tačno u 13 časova i nula minuta. Iako na vratima opštinskog Pakla nije pisalo da ostavimo nadu da će sve biti regularno prije nego uđemo u drvenkasti ofis, sve su prilike da bi trebalo da bolduju taj natpis, čisto da ljudi znaju đe ulaze. I da se više ne prijavljuju na javne nabavke Opštine Ulcinj.

U razotkrivanju ove didaktično dijabolične prevare,  nije zgorega navesti prstohvat činjenica:

1. naš predstavnik je bio jedini prisutni na pomenutom otvaranju;

2. ukupno su predate dvije ponude;

3. zapisnički je konstatovano da je naša ponuda bila najjeftinija i formalno ispravna dok je ponuda druge kompanije skuplja i formalno neispravna.

.

Čovječe, dobismo ama baš prvi tender, odzvanjalo je našim uredno podšišanim glavama, tetoviranom vratu i pirsingovanim ušima. Šćasmo proslavit ekstremno dobar rezultat samostalnim obrtanjem ture ekološke čorbe od brokolija u obližnjem fast food-u, kako valjda i dolikuje kad dobijete neki novi posao. Razumije se, državni.

Na našu sjajnu žalost, nekoliko dana kasnije smo dobili uredno ispunjeno obavještenje da se postupak javne nabavke – obustavlja. Obavještenje su potpisali službenik za javne nabavke ali predsjednik Opštine Ulcinj, dominantni dvojac koji arči državni novac kao da nije njihov (hehe, naravno da nije njihov, hehe). Kao razlog je navedeno da su Nacrtom (?!) Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023 koja je urađena za potrebe Ministarstva turizma i održivog razvoja, obuhvaćeni i kulturni lokaliteti na teritoriji opštine Ulcinj. Kako ne bi došlo do izrade paralelne Strategije, kako navode u dopisu, mišljenja su da prestaje potreba da se na lokalnom nivou izradi ista strategija.

.

.

Nemirnog duha i uzburkanih ruku, pogledali smo taj Nacrt Strategije razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023. godine (mada smo taj Nacrt čitali i prije tendera, hehe). Činjenica je da se u tom Nacrtu Strategije  nabrajaju lokaliteti u Opštini Ulcinj ali NIJE posebno pripremljena Strategija razvoja kulturnog turizma sa akcionim planom do 2023. godine za Opštinu Ulcinj. Podsjetimo – prvobitno, nabaka male vrijednosti se odnosila na pripremu Strategije razvoja kulturnog turizma za Opštinu Ulcinj sa akcionim planom do 2023., dok su u Nacrtu Strategije koju je naručilo Ministarstvo SAMO obuhvaćeno opisivanje kulturnih lokaliteta Opštine Ulcinj, ali ne i ukupna strategija i detaljan akcioni plan do 2023. godine za Opštinu Ulcinj. Jasno je da nabrajanje lokaliteta nije isto što i priprema Strategije sa akcionim planom, u kojem se  preciziraju aktivnosti za razvoj kulturnog turizma za Opštinu Ulcinj.

Vidiš, neznani čitaoče, kako se ulcinjski opštinari na čelu sa predsjednikom Opštine kulturno zakonski šale i igraju biznis klackalice sa ljudima: ajde prvo da raspišemo javnu nabavku, pa da je obustavimo ako se prijavi još neko pored našeg favorita kome smo namijenili ovaj poslić.

Da pojasnimo ovu tvrdnju – ako mislite da se postupak javne nabavke poništio zbog preklapanja Strategija, grdno ste se prevarili. Sjećate se činjenice da je na postupku nabavke male vrijednosti, pored nas, bio još jedan ponuđač? E taj drugi ponuđač je bila privatna ustanova “Institut za naučna istraživanja i razvoj” iz Ulcinja čiji jedan od osnivača može biti Osman Rexha, koji je, sasvim slučajno a prema nezvaničnim podacima i bazama kojima raspolažemo, bivši predsjednik Opštine Ulcinj, a usput i nekadašnji osnivač kompanije Renaisssance realty koja je uredno u stečaju.

Ovaj privatni Institut je dostavio formalno neispravnu ponudu (na koji smo dali brojne primjedbe) i bio značajno skuplji od nas (15%), što ga je automatski onemogućilo da dobije ovaj posao, jer je jedini kriterijum, pored formalno ispravne dokumentacije, za odabir najbolje ponude bila – najniža ponuđena cijena.

.

.

Moćni rendžeri iz Opštine Ulcinj koji su tako impresivno rukovodili ovom nabavkom male vrijednosti, sve su prilike, pokušali su da slobodnom šapom korupcije odokativno precrtaju nedvosmislene činjenice i daruju ovu nabavku Institutu čiji je osnivač, sasvim moguće, bivši predsjednik Opštine Ulcinj. Kako im to nije uspjelo zbog naše jeftinije i formalno ispravne ponude, oni su odlučili da postupak – obustave.

Obzirom da po zakonu na ovu odluku nemamo pravo žalbe, odlučili smo da približimo ovu situaciju  predsjedniku Vlade Crne Gori ali i Predsjedniku Crne Gore. Vjerujemo da će naći vremena da pogledaju mailove koje smo uputili šefovima kabineta, sve u cilju konkretnih rezultata na suzbijanju kapilarnog koruptivnog korova na lokalnom nivou.

Inače, prema izvještaju Uprave za javne nabavke za 2017. godinu, za drugu polovinu 2017. godine kroz proceduru nabavki male vrijednosti, država je potrošila je preko 28 miliona eura (izmjenjen je zakon pa postoje samo podaci za drugu polovinu godine). Prema toj analogiji, dok čekamo izvještaj Uprave za javne nabavke, u 2018. godini možemo pretpostaviti da se kroz sistem nabavki male vrijednosti potrošilo preko 50 miliona eura.

Vidite, dragi čitaoci, sve dok lokalna ekipa, bude pokušavala da namješta svojim favoritima poslove, privatnici koji žele da posluju po zakonu će uvijek nazivati stvari pravim imenom – korupcijom.

Zaista, ovoj državi fali jedno veliko Čistilište, đe bi svoje mjesto superiorno zauzeli ova dva lika iz Opštine Ulcinj koji su odgovorni za sramotno sprovoden postupak nabavke male vrijednosti, čiji smo bili nemili i direktni svjedok.

Ne brinite, prijavljivaćemo se mi na još neke tendere; ako bude sličnih iskustava, uredno ćemo  obavijestiti javnost ali i nadležne državne organe.

Pa neka pobijedi najbolji a ne – najkorumpiraniji.

Wellness blamaža

Milos2

.

Ljudi, ljudi; čujte i počujte: iako smo mislili da su to priče za malu đecu – Deda Mraz zaista postoji! Sveti Džoni (Nikola), irvasi, Sjeverni pol, kočije, magija praznika, ljubav, kokakola, marlboro, suzuki; sve je realno, opipljivo, otjelotvoreno, sve – postoji! 

Ok, da vam malo splasne bajkovito uzbuđenje ka’ bljuzgica od snijega u PeGe – ima tu jedna, jelte, caka: Deda Mraz izgleda i nije tako dobar lik ka što se priča evo 100 i kusur godina! Elem, on daje poklone samo pojedincima a ne svima koji su bili dobri tokom godine. E sad – da li su ti pojedinci bili toliko dobri da zaslužuju da im se “proda” nepokretna državna imovina po popustima kao da joj je rok važenja istekao (čitajte: kao bajata viršla, pokvarena jaja ili buđavo suhomesnato u hiper/super/giga/ultra/mega marketu).

Naime, postoji sasvim realna i opravdana zebnja da će Deda Mraz u najnovijoj, 2019. godini, nekome zaista donijeti najnevjerovatne poklone u obliku desetina hiljada kvadrata betona, stakla i medicinske opreme koji su praćeni stotinama hiljada kvadrata zelenih površina (urbanizovanih, da li!?) i to ne baš bilo đe, no pravo na – pjenicu iliti prvu liniju od mora! Ne, ne; ne pišemo ovog puta o sramnom klanju 80 i kusur čempresa u tipski uzdržanom Baru, već o najavljenom poKLANJanju Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević”  u Igalu.

.

.

Ako u vašoj (a i našoj) malenoj naivnoj glavici zapravo nastupa pomračenje uma na sami pomen nekoliko miliona eura (jer su vam prosječne plate realno manje u potonjih 8 godina), spremite se za ovaj niskokarbonski i neočekivani start s leđa: za 56,48% akcija Instituta dr. Simo Milošević u Igalu, jedan panslovensko-kul Konzorcijum, predvođen lucidnim solo igračima, ponudio je tragikomično, besmisleno, ponižajaće a usput i mega-niskih 10 miliona eura za malkice više od polovine akcija Insituta koje nosi naziv dragog nam čika Sima. 

Da bi ova finansijska limunada bila izuzetno, nenadmašno ali i lagano pitka kod zbunjenih građana koji se uredno šlogiraju na pomen pe’set ili sto eura, članovi Konzorcijuma su nam zašećereli čupri (priču) i ponudili fantastična investiciona ulaganja koja dostižu skoro 30 miliona eura, kao i da su zainteresovani da otkupe akcije manjiskih akcionara. Čak su i sazvali nešto nalik konferenciji za štampu đe su niskodecibelnim tonom rekli da eto, oni ne obećavaju brda i doline, ali da se spremni da se uhvate u koštac sa “problemima” koje Institut ima.

Možda je ekipi iz slatkog dvojakog Konzorcijumčića od prevelike doze investicionog cukra (šećera) isti previše udario u vugla (glavu), pa su mislili da njihova wellness ponuda neće proći nezapaženo ispod naših štelovanih-na-predviđanje-prevara radara. 

Elem, njihova ponuda je toliko šuplja da ćemo totalno razobličiti uz pomoć igalskog blata (peloida) i vjetrova koji duvaju u Novom: maestrala, bure, juga, šiloka, grega, levanata, tramuntane, oštrijala i pulenata. By the way – nismo znali da ovako moćno-nazvani vjetrovi duvaju našim dijelom Jadrana!

I da, u pomoć ćemo pozvati moćne bogove starih Slovena koji izgleda povezuju članove Konzorcijuma a čije karakteristične moći možda mogu pomoći u razumijevanju ove spektakularno loše ponude za državu Crnu Goru. 

O Institutu

Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević” A.D. Igalo ubraja se u najveće i najpoznatije institucije za multidisciplinarno banjsko liječenje na Balkanu. Začetnik je moderne fizikalne i preventivne medicine, rehabilitacije, talasoterapije i wellness-a i postao je jedan od glavnih međunarodnih centara za rehabilitaciju djece, odraslih i starih osoba.

Institut Igalo je osnovan 1949. godine. Godine 1976. pri Institutu je osnovana Viša fizioterapeutska škola, koja je 2004. godine unaprijeđena u Fakultet primijenjene fizioterapije, što Institut Igalo čini članom Univerziteta Crne Gore.

Vrhunsko medicinsko osoblje obuhvata više od 300 zaposlenih – ljekara specijalista, fizioterapeuta, medicinsih sestara i drugih medicinskih radnika. Svi zaposleni u Institutu Igalo govore engleskih jezik.

Ok, dosta je citiranja zvaničnih podataka sa sajta. Nježno mažemo trepavice, masiramo zulufe uz nesebičnu podršku ljekovitog blata a sve u cilju dostizanja nirvana zone u kojoj pružamo maksimalnu radnu temperaturu.

Neka masaže – počnu!

.

Imovina Instituta

Cijenjeni građani, za slučaj da niste znali, prema revizorskom izvještaju, Institut Simo MIlošević ima preko 1.600 kreveta (‘iljadu i šest stotina kreveta, alo!!!) u više objekata različitog standarda ukupne površine od 86.000 metara kvadratnih (da, da – OSAMDESETŠEST HILJADA KVADRATA POSLOVNOG I STAMBENOG PROSTORA). Pored ovoliko desetina hiljada kvadrata kvadrata, imaju skoro, pazite sad ovo (zadržite dah dubokooo) skoro 200.000 metara kvadratnih (da, DVIJESTOTINE HILJADA KVADRATA) zemljišta (podatak o zemljištu smo dobili pregledom posjedovnih listova i tu postoji mogućnost greške).

.

.

Ajmo malo jednostavnog matematičkog razgibavanja pred ranu zoru: prema dostupnim finansijskim izvještajima, kapital Instituta za 2017. godinu iznosi 60,5 miliona eura. Kako ponuđač za 56,48% akcija nudi 10 miliona eura, to znači da vrednuje ukupni kapital Instituta na 17,7 miliona eura, što je, vjerovali ili ne, skoro 3 i po puta MANJE nego što kapital vrijedi po knjigama! Wow, izgleda da se državna imovina više voli tako što je – manje platiš?!

.

.

Pazite dalje – ako Institut vrijedi 17,7 miliona eura, to znači da jedan kvadrat poslovnog i stambenog prostora na pjenu od mora (bez zemljišta) ponuđač vrednuje na – zadržite dah ponovo – tričavih 205 eura?! Alo bre (pardon our Bg slang), pa ni barake na Koniku ne bi prodavali za te pare a ne ovakve lokacije na pjenu od mora koje, usput, donose prihod i profit. Mada, ko zna – wellness priča o ljubavi prema Crnoj Gori možda ima fakturnu cijenu i bez PDV-a?!

.

Tipfeler priče ili malo da iskoristimo jednu istorijsku nepobitnu činjenicu a koja nam možda može  (a ne mora) ukazivati pravac razvoja ove situacije oko privatizacije dragulja crnogorskog turizma za bijedne pare: jedna članica ovog Konzorcijuma je, preko povezanog lica (kompanija istog vlasnika), nekada davno (tačnije 2007. godine) zajedno sa još jednom privatnom podgoričkom firmom kupila poslovne prostore od državnog Univerziteta Crne Gore po cijeni od 1.684.949 eura. Nekoliko mjeseci kasnije (tačnije tri mjeseca ili 90 dana), te dvije privatne firme su prodale poslovni prostor državnoj Agenciji za telekomunikacije i poštansku djelatnost i to u iznosu od 4.029.837 eura. Rezultat ove ultrabrze transakcije je poznat: ove dvije firme su po osnovu kupoprodaje poslovnog prostora ostvarile razliku u cijeni od 2.344.000 eura a koje je zaradili za, ni manje ni više, nego za 90 dana što je ekvivalent 26.044 eura dnevno ili 18,09 eura u minuti. I to od prodaje državne imovine drugoj državnoj firmi jer prva državna firma nije mogla da kupi državnu imovinu direktno od druge državne firme, nego je to morala da uradi preko privatnih firmi.

.

Zbunjeni? I mi smo! Jer ovo ni Tarabići ne bi predviđeli, čoče! 

.

.

Znate, tako se voli država i bori za nju, zar ne? Kupiš jeftino od države pa prodaš toj istoj državi 2 i po puta skuplje i to sve u 90 dana. A možda i ta ljubaF ima nabavnu i prodajnu vrijednost? A možda su u šumi, ko će li ga znat’.

E da, cijena kvadrata po kojoj su zavalili državi poslovne prostore je bila preko 2.000 eura po m2. Podsjetimo, imovinu na prvu liniju od mora procjenjuju na 205 eura, što je 10 (deset) puta manje. 

Evo pomoći ćemo malo u dizajniranju inovativnih slogana ovih vrlih boraca za Crnu Goru: 

  • Da je vječna – razlika u cijeni! 
  • Nikad više – 205 eura po metru kvadratnom!
  • Majko naša – jeftino plaćena imovino! 

.

Još malo o imovini Instituta

Eee, mislili ste da ćemo stati u priči oko imovine; kakva greška, xoxo. Zapravo, hoćemo da demantujemo sve što smo do sad napisali a vezano za cijenu kvadrata poslovnog i stambenog prostora od 205 eura. Naime, stvari stoje – još gore!

Evo prikaza iz revizorskog izvještaja o imovini čika Simovog Instituta (malo tepamo, ne zamjerite):

.

Jasno se vidi da samo građevinski objekti na 31.12.2017 godine vrijede, ni 5 ni 6, nego 38 miliona eura. Dakle, Konzorcijum procjenjuje ukupan kapital Instituta na 17,7 miliona eura a samo građevinski objekti (poslovni prostori, stanovi) vrijede više nego duplo više?!

A što mislite koliko vrijedi zemljište Instituta? Tričava 24 miliona eura, evo prikaza!

.

.

Ne brinite, ako ste mislili da od ovoga ne može gore – prevarili ste se. Može! (neki  bi izrimovali ovo i napisali: Može i mora, jer ovo je Crne Gora).

Revizor koji je radio reviziju Insitutua za 2017. godinu (a i sve ranije godine, sve od 2006. godine), dao je kvalifikovano mišljenje samo zbog jedne činjenice: imovina Instituta nije procjenjivana od 1995. godine, što nije u skladu sa računovodstvenim standardima. Citiramo: “Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i opreme na dan 31. decembar 1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i opreme revalorizovana je zaključno sa 31. decembrom 1999. godine.“

.

.

Pazite krajnju tačku ovog ritma računovodstvenog nereda koji nas baca u negativni finansijsko-pravni delirijum – država Crna Gora privatizuje Institut čija imovina nije procjenjivanja duže od 23 godine?! Zar ne bi trebalo prvo da se napravi reprocjena imovine Insitituta kako bi se pripremio za prodaju a kako bi Crna Gora dobila mnoooogo više novca? 100% smo ubijeđeni da 86.000 m2 poslovnog i stambenog prostora i oko 200.000 m2 zemljišta vrijedi mnogo više od 64,2 milona eura koliko iznosi po knjigama. Podsjetimo, Konzorcijum bi 56% kapitala ovakve kompanije da plati svega 10 miliona eura. 

Zašto vajni Konzorcijum ne traži ponovnu procjenu imovine, da vidimo koliko ta imovina zaista vrijedi? Eh, hiljadu zašto a nijedno – zato! Dobro, možda ima pola od jednog zato.

Dodatne okolnosti protiv prodaje 

Bacimo li pogled na finansijske izvještaje, možemo lagano zaključiti da kompanija ima potencijala da sama krene u proces investicija. Naime, prihodi za 2017. godinu su iznosili 10,5 miliona eura a EBIT je iznosio 1,4 miliona eura. Najvažniji pokazatelj, operativni cash flow iznosio je 771.000 eura dok je profit iznosio skromnih 34,6 hiljada eura. 

Institut ima oko 4,7 miliona eura obaveza, dok su mu obrtna sredstva (mahon potraživanja koja lagano naplaćuje) 1,9 miliona eura. Dakle, kompanija je niskozadužena u odnosu na imovinu i kapital kojim raspolaže. 

Prema zaista pedantnom i iscrpnom izvještaju menadžmenta, Institut ima Z score je 6 (da ne smaramo sad što je Z score, ali je to pokazatelj potencijlanog bankrota – kompanije čiji je Z score veći od 3, neju nikakav rizik od bankrota). Da vam prevedemo – sve da meteor udari u našu dragu planetu Zemlju, Institut neće bankrotirati, već će preživjele dočekati na rehabilitaciji.

.NSM_Izvjestaj_menadzmenta_o_poslovanju_za_period_od_01.01._do_30.06.2018_godine.

Dodatno, svi ostali finansijski pokazatelji govore da je kompanija izuzetno stabilna i da pripada niskorizičnoj grupi kompanija, što znači da samostalno može da se zaduži za investicioni program, podigne vrijednost ukupne imovine i nastavi da pruža vrhunske usluge u zdravstvenom turizmu.

Ako znamo da se u Crnoj Gori intenzivno razvija sektor turizma sa posebnim fokusom na primorje, jasno je da će vrijednost nekretnina na prvoj liniji mora drastično rasti u narednom periodu. Dodatno, u superluksuzni projekat Porto Novi će se uložiti preko 650 miliona eura koji će podići vrijednosti turističkog biznisa u opštini Herceg Novi. Zbog svega navedenog, jasno je da  je cijena od 10 miliona za Institut koja se nudi izuzetno niska i da je potrebno glatko odbiti.

.

Sudski sporovi

Idemo dalje u citiranje revizorskog izvještaja: “Protiv Instituta se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije, revizor izdvaja sledeće:

  • više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta,
  • “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a. U skladu sa Zaključkom Vlade Crne Gore br. 03-4074 od 26.03.2009. godine, Vlada je preuzela obavezu da ukoliko Institut izgubi ovaj spor, preuzima sve obaveze i druge troškove koji mogu nastati po ovom osnovu.”

Revizor konstatuje da “Do momenta okončanja sporova nijesmo u mogućnosti da utvrdimo eventualne posledice na ukupan položaj Društva.

Šta ovo u praksi znači? Prvo – eventualne sudske presude po osnovu eksproprijacije će sasvim sigurno platiti država, jer tako piše u standardnim ugovorima o prodaji akcija. Drugo, ukoliko  Institut izgubi sudski spor po osnovu kredita kod Jugobanke ad Beograd u stečaju, država će preuzeti sve obaveze po tom sporu. How cool is that?!

Istovremeno, član Konzorcijuma nam govori da, eto, kupuju Institut sa sudskim sporovima. No pasaran, dragi članovi Konzorcijuma – te ćete fore prodavat ispred osnovne škole đeci iz drugog osnovne za par žvaka (jer bi stariji osnovci provalili ovu pecku foru).

.

Patriotski dobronamjerni savjet kupcu

Ozbiljno, ko god da je Deda Mraz i ko god da je Deda Mrazov primač poklona, zapamtite jedno – resursi kao što je Institut Simo Milošević se ili ljubomorno čuvaju ili prodaju po enormnim cijenama. A prije svega se napravi procjena vrijednosti imovine kako bi vidjeli koliko silne stotine hiljada kvadratnih metara zamlje ali i poslovnih  i stambenih prostora na pjenu od mora zaista i vrijede. Zato u glas pjevamo: “Deda mraze, Deda mraze – skreni sa staze, molimo te ovog puta, pliz.”

Prodaja ovakvog resursa po ovako niskoj cijeni i uz ovakve manjkavosti apsolutno nije dopustiva. Osim ako niste, ovaj, znate, khm, khm – politički ugroženi pa vam ne daju da razvijate biznis na grbači crnogorskog naroda pri čemu tako ugroženi sa partnerima raspolažete sa 40 miliona eura za kupovinu akcija i investiranje u kompaniju čiju imovinu želite da kupite u bescijenje a čija imovina na pjenu od mora nije procjenjivanja preko dvije decenije protivno međunarodnim standardima. 

Domaći članu Konzorcijuma, ako se stvarno borite za uređenu Crnu Goru koja teži da članstvu u EU, znate što vam je činjeti: sačekajte novu procjenu imovine Instituta i dostavite ponudu koja odgovara njegovoj realnoj vrijednosti. Ako ste od države Srbije kupili u bescijenje njihove akcije, na konkretnom djelu pokažite da više volite Crnu Goru i – platite adekvatnu cijenu za ovaj dragulj na pjenu od mora nakon procjene vrijednosti njene imovine.

Eh da ne zaboravimo za kraj – Institutu želimo toplo da čestitamo 70 godina rada, samo tako nastavite!