Connect with us

Blog

Projekat Everest

Published

on

Prema dosadnim statistika sa naših socijalnih mreža, izgleda da je je najava Projekta Everest – prava stvar a vjerovatno izazvana pričom od IRR, NPV i investicijom vrijednom preko 300 miliona eura.

Šta je zapravo Projekat Everest? Tako je Deloitte nazvao Studiju izvodljivosti za izgradnju II bloka TE Pljevlja a kojom ćemo mi baviti danas iz jednog drugog ugla o kome se uopšte ne priča.

.

Obzirom da se radi o prilično osjetljivim stvarima, Studiju izvodljivosti za izgradnju II bloka termoelektrane Pljevlja smo skinuli sa sajta Vlade crne Gore i ona se nalazi na sljedećem linku.

O ovoj projektu postoji dosta polemika u javnosti. Neki su za, neki protiv; obje strane potežu argumente za i protiv. Priča se o pretpostavkama zaliha uglja koje su uzete kao polazna osnova za isplativnost investicije, o deficitu električne energije u zemlji, o proizvodnoj cijeni električne energija… Mi se time ne bavimo i uzimamo da su pretpostavke navedene u fizibiliti studiji 100% tačne.

.

Mi se danas bavimo onim što se zove – investicionom analizom Projekta Everest, tačnije stopom isplativosti projekta (IRR), neto sadašnjom vrijednošću (NPV) i traženom neophodnom stopom povrata sredstava (SPS).

Činjenice iz fizibiliti studije su sljedeće:

  1. tražena neophodna stopa povrata investicija (SPI) projekta iznosi 9%. 
  2. IRR (stopa isplativosti projekta) slučaju Delloite analize iznosi 10,7%. Kada je stopa povrata investicije (SPI) veća od IRR (ok, znamo da je malo dosadno ali nastavite da čitate) onda je projekat – neisplativ. Logično – stopa isplativosti projekta je manja od  troška finansiranja.
  3. NPV projekta iznosi približno 48 miliona eura. Kada je NPV veći od 0 (nule) onda je projekat  isplativ.

Sada se pitate: dobro, zašto sam čitao ovaj tekst? Polako, dolazimo do suštine današnjeg teksta.

Deloitte na strani 62 Studije izvodljivosti vrlo precizno konstatuje: neophodna stopa povrata investicije (SPI) iznosi 9%, pretpostavljajući strukturu finansiranja na sljedeći način: 30% finansiranja iz sopstvenih sredstava i 70% iz kreditnog  zaduženja.

Dakle, zahtijevana stopa povrata sredstava (SPS) je 9% ako i samo ako je finansijska konstrukcija takva da se izgradnja finansira 30% iz sopstvenih sredstava i 70% iz duga. To znači sljedeće: ako se promijeni struktura finansiranja, zahtijevana stopa povrata investicije (SPI) takođe se mijenja!

Ako promijenimo strukturu finansiranja tako što povećamo finansiranje sopstvenim sredstvima, tada se pogoršava isplativost projekta jer je finansiranje iz sopstvenih sredstava skuplje od finansiranja iz kredita.

Kada povećamo sopstveno finansiranje na sa 30 na 46%, tada je stopa povrata investicije (SPI) 10,8%. U tom slučaju je stopa povrata investicije (SPI) veća od interne stope rentabilnosti (IRR) i  tada je projekat – neisplativ.

Ova promjena je prikazana u sljedećoj tabeli (gledajte samo poslednja tri reda tabele), u kojoj smo napravili scenario analizu promjene strukture finansiranja na stopu povrata investicije.



.

Obzirom da je finansijer Češka eksportna banka odustala od finansiranja, to vrlo vjerovatno znači da će se mijenjati struktura finansiranja. 

Zaključak: Čak i slučaju da se u potpunosti ispune sve ostale pretpostavke iz Studije izvodljivosti, ako se promijeni struktura finansiranja na način da sopstveno finansiranje iznosi preko 45% ukupne investicije, Projekat Everest je neisplativ. Prevedeno u brojeve, ako se iz sopstvenih izvora bude finansiralo preko 144 miliona eura, projekat će biti finansijski neisplativ.

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Blog

Nepristojna ponuda

Published

on

By

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti.  Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

 

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Continue Reading

Blog

Kad aerodromi lete

Published

on

By

.

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…” Prava je šteta što Vlada ipak odluči da objavi kolonizatorski, pardon valorizatorski koncesioni akt sa transparetnim zakašnjenjem od egazaktli 7 kroasanskih dana; bilo bi sasvim bolje da se nikad nijesmo ni suočili  sa ovim dihotomnim  ružo-rumena dokumentom zbog koga dan ili dva već nemamo sna.

Ukratko prepričan današnji post: impotentna ekonomska analiza isplativosti koncepta valorizacije monopolističkih Aerodroma Crne Gore, koja ponekad liči na najbolju ediciju šašavog Letećeg cirkusa Monti Pajtona, praćena je teškim kršenjima elementarne ekonomske etike; u ovom jalovom galimatijasu cifara i pokušaja prikazivanja profitabilnosti u slučaju primopredaje strateškog nacionalnog resursa, opskrbljivačima analiza su se potkrale nevjerovatne greške kojima ćemo se baviti u narednim vrućim noćima i tropskim jutrima sa Starog aerodroma, uz Fantu, Jupi, pokoju grisinu i neizostavnu surutku-klekovaču.

.

“KAKO JE DO NEPREPOZNAVANJA DOVEDENA SUŠTINA PREVARE?”

.

Ako ste mislili da riječ MINIMALNO logički inklinira ka što nižoj vrijednosti, sudeći po usvojenom koncesionom aktu, mLogo, mLogo ste se iščašili. Naime, u konsecionom aktu doslovce piše da, ako ACG ostanu u državnom vlasništvu, investicije iznose, udahnite duboko “vidiš-da-te-hoću-najbolje-se-stvari-dešavaju-noću” kao Nino i zažmurite “pomešaj-sivu-i-zlatnu” kao Bajaga, MINIMALNIH 120 miliona eura?! Istovremeno, ukoliko ACG damo koncesionaru na raubovanje, korišćenje i vađenje stotina milliona eura čistog profita toko trećine vijeka, njegove investicije su PLANIRANE na 218 miliona eura (pogledajte gornju sliku pored drugog crvenog kvadrata).

Krajnje besramno i džab-džabe iskorišćavajući drevnu japansku logiku introvertnog puža i njegove klape, tu dolazimo do novog, nadahnuto-zbunjenog otvorenog pitanja: koliko koncesionar zapravo MORA da investira u ACG? Tu nam Koncesioni akt pruža neimjerno zadovoljstvo iskrene konfuzije, pa nonšalatno kaže: “Investicione aktivnosti odabranog ponuđača koje prevazilaze rješenja iz trenutno važećih planskih dokumenata, mogu biti predmet druge ili treće faze investicionog ciklusa (od četvrte do tridesete godine investiocionog programa).“ Priznajte, MOGU BITI i MORAJU su dvije sasvim različite riječi. Jedna od ove dvije riječi ne obavezuje nikoga – dakle, Vlada laganice ne obavezuje koncesionara na ukupne investicije od, kako pišu, 218 miliona eura.

.

.

.

No, da ne bude zabune, Koncesioni akt nastavlja da briljira; dok zabavlja široke narodne mase i pokojeg raštimovanog pojedinca, fino izlazi na bis i ladno saopštava što državu Crnu goru čeka nakon par godina koncesionog košmara: “Ponuđači će biti slobodni da ponude program investiranja za koji oni smatraju da ispunjava uslove Koncedenta, uz obavezu ispunjenja navedenih minimalnih uslova investicionih aktivnosti iz prve i druge faze realizacije investicionog programa.”.  

Ozbiljno, piše li ovo? Koncesionar će biti slobodan da ponudi program investiranja za koji oni smatraju da će ispuniti uslove Vlade?! Ozbiljno, piše li ovoooo? Znači – koncesionar će raditi kako mu je ćeif, a država će nježno da statira i nijemo posmatra što koncesionar radi? Da li smo konačno shvatili da će koncesinar imati super moći da predlaže ono što on smatra da ispunjava uslove a ne ono što država propiše kao uslov? Kako je moguće da je ovo neko predložio a kamoli usvojio? Ako ovo nije kršenje suvereniteta Crne Gore i ekonomska izdaja nacionalnih interesa, neka nam neko objasni šta jeste?

Manje je više

.

.

Pogledajmo dalje: prva faza OBAVEZUJE koncesionara da investira SVEGA 80 miliona eura, dok će ova razlika od 138 miliona eur (do ukupno planiranih 218 miliona eura za koje, podsjetimo, koncesionar slobodno nudi što mu se ćefne a niko ga ni ne obavezuje da dodatno investira) biti na koncesionarevoj slobodnoj volji?! Da, da; svaki koncesionar baš želi da troši više od planiranog i ostavi koje milionče više u drugoj državi, xexe. Možda i poveća prosječne plate ACG na 5.000 eura a možda investira milijardu eura u kupovinu šarenih flomastera i markera.  A okle “prijatelji-braćo-kumovi”: koncesionar neće eura potrošit više od onoga što je propisano ugovorom; nije ga previse briga za naš strateški resurs od kojeg zavisi turizam, mnogo važna privredna grana Niđe-nebo-nije-plavo Crne Gore.

Da podsjetimo, nije zgorega: ako ACG ostanu u državnom vlasništvu sigurno se investira, kako obrađivač navodi, MINIMALNIH 120 miliona eura, a ako ga kolonizujemo, pardon valorizujemo sigurne investicije iznose SVEGA 80 miliona eura? Ili se obrađivači koncesionog akta vode modernom minimalističkom dizajnerskom maksimom “manje je više” ili u pitanju skrivanje pravih namjera patološko niskih investicija  u vezi ovog aranžmana. Čak i nestašna dječica iz predškolskog uzrasta, koja lome igračke jer im se boja ne dopada, razumiju da je 80 manje od 120;  no, možda to i nije slučaj kada se monopolistička kompanija valorizuje za – manje propisanih investicija.  Zbilja, “što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada?”

Na kraju prve epizode vezano za valorizatorsko-kolonizatorski aranžman, pitamo se: kolike su zaista planirane koncesionareve investicije? Ovo ljubazno pitamo zbog činjenice da na strani 3 dokumenta “Pokazatelji da planirana koncesija obezbjeđuje odgovarajuću vrijednost za novac” doslovce  piše da su investicije planirane na 218 miliona eura, dok na strani 34 Koncesionog akta piše da su investicije očekuju na najmanje 200 miliona eura. Isti iznos od 200 miliona eura se navodi na još nekoliko mjesta kroz ove dokumente, pa se, onako bezveze, pitamo: đe je ova razlika od 18 miliona eura? Da nije možda ko… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator ili “koncentični krugovi gluposti i neznanja”?

.

.

Da li se umazane ruke brzo peru, kako kaže Džoni? Viđećemo u narednim postovima na temu ovog vanprostornog čardaka koji, zašto da ne ponovimo, sublimira zrno sumnje na kor… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator.

Brzih dana ćemo saznati kome će ruža-rumena u formi ACG procvati; „baš sve bi dali, kada bi znali, kome će ACG da se uvali“. I ko će da se ut…; izrimujte sami, niste đeca.

.

Continue Reading

Blog

Ultimativna razvojna greškica

Published

on

By

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine.

.

Sigurno ste se naslušali monumentalnih ljepuškastih rečenica o neophodnosti razvoja putne infrastrukture, mitskih neumornih ponavljanja da će sve biti sjajno-bajno samo da izgradimo prioritetnu dionicu autoputa, kako će sjever kul-moćno ubrzano da se preobrazi i eto sasvim kao visibaba procvjeta prije proljeća, kako će super-brzo da se zaustavi iseljavanje sa dinamično napaćenog sjevera, kako će munjevito da se promijeni ekonomska slika Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra,  kako se uložilo milijardu eura u dramatično neproduktivnu asfaltnu-betonsku konstrukciju, kako će naša brda-tvrda da omekšaju samo da izgradimo prioritetnu dionicu, kako će ovo, kako će ono…

Uprkos svim ovim spornom-jedinstvenim fantazmogorijama, mi sasvim odgovorno tvrdimo da puštanje u saobraćaj prioritetne dionice autoputa NEĆE IMATI POZITIVAN POZITIVAN UTICAJ NA RAST CRNOGORSKOG BDP-a; ZAPRAVO, RAST BDP-A ĆE U 2021. GODINI ĆE BITI MANJI OD RASTA BDP-A U 2019. GODINI I ČAK DVOSTRUKO MANJI OD RASTA BDP-A U 2018. GODINI!

.

Toliko smo sigurni u ovo što tvrdimo da ćemo, ukoliko se pokaže suprotno, zavazda zavrnuti  vodne ventile u kancelarijskoj tuš kabini, što implicira da se u dogledno vrijeme nećemo kupati niti prati rujne kose (šalimo se, ne brinite; ipak moramo malo da dramatizujemo priču).

.

.

Kako možemo biti sigurni u ovu, priznajte pomalo suludu, tvrdnju a koja za sobom nosi trajne posljedice u vidu vječnog gašenja providnog napitka koji život znači? Kako je moguće da prkosimo logici Vlade, koja je vrhovni autoritet u ekonomskoj politici Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra? Pa lijepo – po starom dobrom običaju i omiljenoj olimpijskoj disciplini, čitamo zvanična dokumenta – te iste Vlade.

.

.

Naime, u dokumentu epskog naziva, skoro pa pisanog u slow-motion božur-desetercu, “Program ekonomskih reformi za period 2019‐2021. godine” iz januara 2019. godine, rast BDP-a u 2021. godini (da budemo precizni – to je godina nakon puštanja prioritetne dionice autoputa u saobraćaj) će iznositi svega 2,4%, što je zapravo 0,5% manje od rasta koji je projektovan u istom dokumentu za 2019. Godinu ili čak dva puta niži nego u 2018. Godini, kada je iznosio 4,8%.

Dodatno na ovu tvrdnju, u pomenutom dokumentu imamo i scenario nižeg rasta BDP-a koji u 2021. godini iznosi budalasto-niskih 1,9%. Spavaš li mirno, Stopo Rasta DžiDiPi-ja?

.

.

Napomena autora: Prije nego pročitate sljedeći pasus, upozoravamo one ljude koji imaju vrtoglavicu i pate od hronične uplale kapaka – naredna rečenica može biti kobna po Vaša nepca.

Dakle, kada smo se kao društvo  zadužili za autoput koji će da nas košta kao Svetog Petra kajgana sa 5 jaja i prazilukom, kada smo se naslušali o tome da ćemo postati ekonomski mjau-mjau Naježeni Tigar zbog zaduženja za taj isti autoput, ista Vlada piše da  – NEMA rasta BDP-a kada se počne koristiti taj isti autoput zbog kojeg smo se masu-para zadužili i koji je trebao da doprinese, pazite sad, rastu BDP-a. Ko se nije izgubio u ovom začaranom kružnom misticizmu, taj ne voli Crnu Goru.

Mi zaista živimo u jednom jedinstveno-nestvarnom bljesku vremena; molimo nadležne mitove i legendice da ova suva ekonomska vorteks genijalnost vječno traje sve dok neko malo od šponde ne pomazi Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra i to sred repa, da se malo brecne.

Mjau – mjau, woof – woof.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira © finomen.me