Connect with us

Analize

Eskobarova strateška greška

Published

on

Jutro bez nje teško može da počne; na nju pomislite bar 10 puta u toku dana. Konzumirate je svakodnevno, bez trunke kajanja šta će vam partner na to reći. Ona tako dobro miriše, ima dobar šmek; uvjek je tu za vas, potrebno vam je svega  par minuta da je “zbarite”. Prija vašim usnama i nepcu.

Njeno Veličanstvo, kafa. Dojč, kratki espresso, s’ mlijekom ili bez mlijeka, makijato. Omiljeni izgovor za bijeg sa posla i malo razgovora bez prisustva Velikog brata socijalnih mreža.

Ime “kafa”, “kava”, “kahva” potječe od arapskog “qahwah”, što znači “napitak od biljke”. Kao za većinu stvari koje postoje od pamtizemana, za otkriće kafe zaslužne su – životinje. Tačnije, koze. Naime, nekada davno, u pauzi puštanja muzike u obližnjoj kafani kada nije bilo struje, mlađani je arapski pastir primijetio da se nekoliko njegovih koza brsteći grm sa crvenim bobicama čudno ponaša: bile su pune energije, skakale su u vis i počele su da plešu uz ritam njegove muzike (unplugged). Čak su i pućile usne (za svaki slučaj, ako neko u međuvremenu izmisli pametni telefon). Žurka je mogla da počne! Nadamo se da vam je sad jasno kad za nekoga kažu da je “party animal”. Ko zna, možda su koze počele prve da piju i Red Bull koji je sponzorisao Feliksa Baumgartnera skakača sa marice svemira. Zar nije nepravda da je pas Lajka bila prva životinja u svemiru? Koze su moralne pobjednice svemirske trke nehumanih ljudi!

Šalu na stranu, naučno objašnjenje uticaja kafe na ponašanje je sljedeće: kafa u sebi sadrži kofein; on stimuliše neurotransmiter acetil-holin koji podstiče rad nervnih ćelija i istovremeno ometa rad drugog neurotransmitera, adenozina, koji koči nervne ćelije. Uf.

Kafekonomija

Kafa je poslije sirove nafte najtraženija berzanska roba. Godišnje se u svijetu popije “svega” 500 milijardi šoljica kafe. 90% proizvodnje kafe dolazi iz zemalja u razvoju (Brazil, Vijetnam, Kolumbija). Kolumbija? Hm,hm; kako niko Eskobaru ne šapnu kolike su marže na kafu, pa da nju valja umjesto… brašna. Najveća potrošnja kafe je u industrijski razvijenim zemljama. Interesantno je i to da kafa raste u crvenim bobicama; boja zrna kafe je zelena, ali joj proces prženja daje braon boju, po kojoj je znamo i meljemo.

Biznis trgovine kafom je vrijedan 20 milijardi dolara na godišnjem nivou. Arabica i Robusta čine preko 90% kafe koja se proizvodi u svijetu. Kafa je berzanska roba – dok su cijene kafe Robusta kafe manje vise stabilne, cijene Arabice su nestabilne. Tako, u februaru 2011. godine na njemackoj berzi, za jednu uncu (0,45 kilograma) kolumbijske Arabica kafe placano je 3,0188 americkih dolara, dok je u decemru 2013. godine unca iste kafe iznosila 1,2592 dolara, sto je  2,4 puta manje!

Pazite sad – cijena jedne kafe u svim lokalima u kojima pijete kafu je nepromijenjena godinama i iznosi oko 1 EUR (osim na aerodromu, ali o tome na samom kraju teksta). Ako primijenimo gore pomenutu analogiju između cijene kafe na berzi i one koje pijete u kafiću, znači da bi sad trebalo da pijete kafu koja ne bi smjela da košta više od 40 eurskih centi! Naravno, razlika u cijeni ne ide vlasnicima lokala, već raznim posrednicima u ovom biznisu.

Kako kafa putuje dok ne dođe do Vas? Evo biznis lanca :

1. Proizvođaci se muče na poljima i proizvode kafu (čitaj – opučaju se od posla po cijeli dan);

2. Posrednici kupuju od proizvodjaca i izvoze kafu (čitaj – banke ima omogućavaju jeftin novac i lagano uzimaju nekoliko desetina procenata od posla);

3. Uvoznici kafe su najčešće velike pržionice kafe koje kafu pripremaju za krajnjeg potrošača (čitaj – satiru se od para kroz ogromne marže);

4. Tek tada dolazi Vašeg Visočanstva Potrošača (čitaj – misliš da si dobro prošao pri kupovini kafe na “akcijama”).

Najveću maržu u ovom lancu imaju pržionice kafe. Kupuju jefitne inpute, prže kafu i lijepo je pakuju i reklamiraju! Marže se mjere stotina procenata. Opet, vraćamo se na priču o marketingu i prodaji, kao i nepravednoj podjeli profita iz ovog biznisa. Pisali smo o Dormeu i KAP-u, pročitajte.

Krajni korisnici

Kao što im i samo ime govori, kafići su mjesta u kojima se pije – kafa! Italija je prvu kafanu dobila 1645. godine, London 1652., Beč 1683. godine. Crna Gora je vjerovatno jedina država slovenskog govornog područja u kojoj možete naručiti dojč kafu (ako neko zna etimologiju ove kovanice, molimo da nam se javite u inbox; pomogli bi izbjegavanju mnogih žučnih rasprava i tako podigli nivo mira u svijetu).

Kao šlag na kafi sa šlagom, dužni smo vam priuštiti još jednu matematiku: koliko vlasnika kafića košta jedna kafa? Elem, naveli smo da prodajna cijena jedne šoljice kafe košta 1 EUR (manje-više, to je prosjek u gradu). A kolika je nabavna cijena jedna šoljice kafe? Uzeli smo primjer popularne i dobre stare Lavazza blue kafe. Kilogram ove kafe kosta 18 EUR. Od jednog kilograma može se napraviti 150 kafa (prosječna šolja espresso kafe u sebi sadrži 7 grama kafe). Podijelimo ova dva broja i dobijamo da jedna kafa košta 0,12 EUR. Marža koju vlasnici kafića prave na kafi iznosi nevjerovatnih 833%!

Možda vam je sada jasno zašto svi ‘oće da otvore kafanu? U nedostatku poslovnih ideja, dobra je i marža od 833%, znamo.

Aerodromska bistro farsa

Kako smo i obećali u Facebook najavi, za kraj ćemo potrošiti par riječi o bezobrazluku u podgočkoj aerodromskoj birtiji. Firma koja upravlja ovim bistroom je Almeco iz Kotora, čiji je osnivač EIA Eurasia services sa Kipra, dok je izvršni direktor izvjesna Natalia Azhieva. Kafa sa mlijekom košta dva eura i dvadeset centi, voda dva eura, sokovi 3,30 eura i tako dalje u beskraj marži. Izgleda da izvjesna Natalia neizvjesno zna posa’.

Marketing eksperti iz Almeca znaju da se bezobrazluk bezobrazulkom izbija, pa su u cijenu uključili i self-service, na čemu smo im neizmjerno zahvalni. Fali samo još da nam uz kafu daju i flajer sa natpisom “Pokreni se” i postadoše socijalno odgovorni; možda dobiju državno priznanje. Kako smo svi uzbuđeni prije leta zbog skorog turbulentnog uzdizanja u nebeske visine, računali su da možemo i ostati imuni na ovu prizemnu ekonomsku astronomiju. No pasaran!

Marža na šoljicu kafe u ovoj aluminijumskoj krčmici iznosi čak 1.833%. Za te pare, pored najbolje kafe koja se može popiti, očekujemo makar prljavi ples pilota i dvije zgodne stjuardese koji se završava – eksiranjem kafe prije polijetanja. S’ nogu.

Ajde Natalia from Cyprus, možeš nam ti to završit’. Off shore, naravno.

Continue Reading

Analize

Post-predizborna anti-auto-satira (prvi dio)

Published

on

By

Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli, pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.

Predizborna kampanja – gladijatorska. Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji, predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.

h

A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.

Ali, danas ne pišem o izborima. Danas pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu neizgatane.

Da budem iskren, u pitanju je baš leb od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.

Uglavnom, sretosmo se na improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj tekst.

Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu. Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.

„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes. Inače? Pa dobro.“

Nakon prve runde tradicionalno proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.

Ima li što? – pita on

– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i koroni nešto mi se ne cima do kladionice.

Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i jednu žvaku. Orbit na komad.

– Ne znam, brate. Čini mi se da ću više para bačat tako.

Ajde jadan, ja ću ti to za sekund otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.

– Neka, pušti. Bolje mi je na more da odem za te pare.

Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke? Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to završit.

– Ja bih brate, no ko će vozit onda nazad, ponapijaćemo se.

Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.

Mislim se, polako jadan, što si navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.

Privedosmo kraju i taj sjednik, a umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji, na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem, fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i prsne, pitajte Željka Mitrovića.

Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije relevantno.

Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas, treba mi informacija.

Je li anti-auto-litija ili auto-anti-litija?

Buni me koncept jer piše anti-auto a nisu pješke.

Pitam samo, jer bih da organizujem trotinet-anti-auto-anti-litiju.

Da, sa puno ljubavi, da.

Važi, hvala vam, prijatno.

Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti su na struju.

Ne, ne, nema potrebe da isušite nikakvu rijeku.

Pa nemojte molim vas, stvarno nema potrebe.

Pa dobro, ajde može onda jedan potok samo.

Sve u redu, ne brinite.

Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.

Važi, hvala vam puno.

Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.

Kravom polizani momak se vraća u auto i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.

*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu poruka na telefon.

A onda i notifikacija.

Pozdravismo se do dogovorenog roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u nedjelju. I to kakvi izbori.

Kraj prvog dijela

Continue Reading

Analize

Zarazna pjesma

Published

on

By

Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.

A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.

A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.

Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.

Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.

E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.

I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.

I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.

Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.

Ulazim na internet.

Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.

Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.

Ovo je hibridni rat.

Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.

Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.

Pitaću Olivera!

Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.

Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.

Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.

Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!

U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.

Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.

Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…

Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!

Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.

Napolju:

Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.

Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…

Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.

Dođavola. Sa mnom.

Continue Reading

Analize

5G zračenje korumpira funkcionere?

Published

on

By

Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.

Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.

I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.

Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.

‌Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.

Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.

Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.

Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.

Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi,  zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.

Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.

Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.

Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.

Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!

Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.

Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.

Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.

Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.

Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.

Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”

V.Đ.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>