Connect with us

Analize

Prvi put s Carinama na finansijsko-pravno jutrenje

Published

on

Pripremajući se za konzumaciju low-fat jogurta, slanine bez masti, piva bez alkohola, cigara bez duvana, života bez kiseonika, dok Džoni nježno trešti sa pametnog telefona “studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para” a sve to uz nepar tvrdo kuvanih jaja… Ne, ovako ovaj tekst ne bi trebao ovako da počne. Hej, krenimo iznova – jednom se živi ili kako Riki Martin mudro reče: Livinavidaloka!

Pripremajući se za konzumaciju ultramasnog ovčijeg sira uz megalounge hitove, nezasluženo masnije varenike i ponekog ljutog-ali-žutog primarnog poljoprivrednog proizvoda a sve u cilju pripreme par biznis planova za kompanije koje konkurišu za IPARD projekat, kretenasto se usudismo da promislimo nešto u cilju otkrivanja vječne istine: ko se to još bavi proizvodnjom poljoprivrednih produkata (nismo namjerno napisali proizvoda jer proizvodnja proizvoda čitalački nikako ne zvuči.

Do sada smo pisali o dva kreditna aranžmana iz ADMAS kreditne linije:

  1. Mljekara Milkraft u Bijelom Polju koja je dobila kredit iz Abu Dabi fonda od par miliona dolara za pokretanje prozivodnje koje nikad neće biti u tom obimu i koji vrlo vjerovatno nikad neće biti vraćen (čitaj: pašće državne garancije)
  2. IM Gradine koja je, o svemu sudeći, nenamjenski potrošila kredita za rekonstrukciju klanice i štale koje, by-the-way, nema?! (čitaj: pašće državne garancije)

Red je da postavimo još jedno trik pitanje u vidu pokušaja haiku rime:“Ko je još dobio milionče ili dva za razvoj poljoprivrede iz Abu Dabi fonda?

Niski ovčiji instinkt nas naćera da provrtimo crnogorske on & off line portale i vidimo ko je još krenuo u razvijanje i ekonomsko bildovanje sjevera iz nagomilanih dolarskih kredita. Investicionim kompasom bez busole nabasasmo na kompaniju Agro Carine doo iz Podgorice koja je dobila 2,5 miliona dolara za proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi:”Sunce ti kalaisano, ovi su baš ozbiljni – 2,5 miliona dolara u Plužine ili 760 mrskih zelembaća po stanovniku gradića kome tepamo tako francuski Žine-Plu? Uh, masu investicionih dolara/eura per capita, što jes’, jes’! Dok je plužinski maestral nebitno duvao pravo u facu, sinu nam misao – Da neće možda napraviti poljoprivredni Porto Plužine, mjesto đe se umjesto jahti privezuju ovce i primarni poljoprivredni proizvodi?

Kako smo rano uveče naprosto napaljeni na proste brojeve, ‘ajde vala da vidimo kakvi su bilansi tog investitora, tog preporođivača sjevera, te maestralne kompanije Agro carine! Ipak, prije toga, da provjerimo da li je kompanija Agro Carine aktivna, to jest da li obavlja svoju svetu dužnost razvoja ce-ge sjevera ali i šire? Prema zvaničnim podacima, ova kompanija je obrisana (?!) tj više ne postoji i to od dana 20.07.2017 godine !!! Pa kad je osnovana kad je tako brzo ugašena? Vjerovali ili ne, osnovani su dana 25.12.2015 godine, čitava četiri mjeseca prije odobrenja kredita od 2,5 miliona eura. Osnivač – Carine doo Podgorica. Znamo, sad i vi sumnjate u to da će planetu Zemlju rasturiti asteroid u roku od 24 časa, da će nas naseliti mali zeleni koji su se šlepali i nametljivo šupkali Đoganiju, ali to nije sve – ova priča tek počinje!

Napomena: datum kada je kompanija Agro Carine doo ugašena (20.07.2017) ima numerološku povezanost sa jednim drugim poslom kompanije Carine doo Podgorica, o čemu ćemo pisati pri kraju ovog teksta. A vjerujte, ne da je zanimljivo, no je – zanimljivo! Ha!

Uh,hm, ouch; ako je kredit odobren 2016. godine (tačnije dana 06.04.2016), onda mora da postoji u bilansima za tu godinu, zar ne? I pare su sigurno uložene u prvobitnu namjenu: proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi. Podsjetimo, čitavih ali i za sjever nenadmašno pomalo šašavih i bleskastih a nadasve tričavih 2,5 miliona dolara. Evo i aktive (tamo stoji ono što firma posjeduje, znate) bilansa stanja kompanije Agro Carine:

Kao što vidite, prema podacima za 2016. godinu, kompanija Agro Carine je uložila cijelih 66.685 eura u osnovna sredstva, dok je 2.109.395 eura sasvim izgledno oročila, jer se ista nalaze na poziciji kraktoročni finansijski plasmani. Drugim riječima, pare im stoje na računu i ne koriste se za investiciju, što je valjda bila prvobitna namjena ovog kredita?! Kako ono bješe namjena kredita? Ah, da: proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi. Dokaz da su pare uzete iz kredita pokazuje pasiva bilansa stanja (tamo se evidentaraju obaveze kompanije, znate). Uredno postoji dugoročna obaveza po kreditu, sve je čisto, sve je okej!

Nehotice posmatrajući zelene livade Plužina, raztrčane konje koji upražnjavaju jogu i mršave šarenopirgaste bumbare koji čeznu za danima perfektne finansijske nirvane, u zvaničnom bilansu uspjeha za 2016. godinu uočismo da je kompanija Agro carine ostvarila čitavih pet eura 5 eura za one koji ne umiju da čitaju slova) prihoda i skromnih 5 eura rashoda. Ako ste pomislili da prihodi i rashodi koincidiraju u nultoj tački finansijske konvergencije, obratite pažnju na sljedeće: uprkos kreditu od preko 2 miliona eura, ova firma nije platila ni centa kamate na njega (objasnite ovo građanima i kompanijama koji imaju kredite, molimo lijepo), kao što nema prihoda od plasiranih para. Pardon, uzeli su 5 eura finansijskih prihoda. Zaključujemo da su nas trebali angažovati da im ispregovaramo bolju kamatu – mogli smo im zaraditi par desetina hiljada evrića. No dobro, oni su – pametniji i finansijski pismeniji.<strong> Od svih nas izgleda.

U trenucima premišljanja o kresanju stepena visine ali i moguće zakrivljenosti londonski-zelene engleske trave u obližnjem parku, ponekad se zapitamo kako je moguće da transferišete preko 2 miliona eura a da banka ne uzme ni centa provizije, jer vidimo da u bilansu nema ni tih troškova.

Nemaju ni troškova zaposlenih, mada za tu situaciju imamo objašnjenje – nadaleko čuveni plužinski etno vampiri (koji se ne nalaze ni u kakvim zvaničnim statistikama) rade sa Agro Carinama na principu kompenzacije: mi za vas krvavo radimo a vi nama dajete da slobodno letimo preko nekretnina u vašem vlasništvu koje- nemate.

Kako mislite – Agro Carine nemaju nekretnine u vlasništvu? Zar za razvijanje poljoprivrede nije potrebna zemlja? Ono: Conditio sine qua non (Uslov bez koga se ne može). Pa fino, nemaju. Otvorili smo posjedovne listove ove kompanije i vidjeli da Agro Carine u svom vlasništvu nema nekretnina.

A i ne treba ni prevelika pamet za ovo – dovoljno je da pogledate bilans stanja i aktivu – tu vidite da li neka kompanija ima ili nema imovinu.

Evo malo finansijsko-pravne edukacije: pravno ili fizičko lice može da uzme kredit a da neko drugo pravno ili fizičko lice za nju garantuje imovinom. Dakle, ako Agro Carine uzme kredit i nema nekretnine u svom vlasništvu, ko je garantovao imovinom za taj kredit? Uvidom u posjedovni list kompanije Carine, koja je osnivač kompanije Agro Carine, vidimo da je dana 06.04.2016 godine upisana hipoteka na listu nepokretnosti broj 33, u kome se navodi da je dužnik po kreditu iz Abu Dabi fonda – kompanija Carine doo Podgorica?! Ček, ček – zar nije korisnik kredita kompanija Agro Carine doo Podgorica a ne Carine doo Podgorica, dakle potpuno drugo pravno lice? Kako je sad moguće da je u posjedovnim listu hipotekarni dužnik kompanija Carine doo Podgorica a ne kompanija Agro Carine doo Podgorica?

Kako je moguće da je kredit odobren jednoj kompaniji na čijim se bilansima kredit i nalazi, dok u posjedovnom listu stoji da je korisnik kredita u stvari kompanija koja je njen osnivač? Kome su puštene pare – Agro Carinama ili Carinama? 

Da bi lakše ovo svarili, evo primjera iz realnog života: ti čitaoče potpišeš ugovor za kredit za kupovinu namještaja (dakle ti vraćaš kredit) a tvoja drugarica (takođe čitateljka, naravno) dobije te pare umjesto tebe, da mjenicu za taj kredit i na kraju potroši pare za – šminku i robu. Stručno bi ovo nazvali – nenamjensko trošenje odobrenih sredstava.

Zaista, ovaj kreditni aranžman sasvim sigurno prijeti da zauzme vodeće mjesto na onim čuvenim studijama slučaja ali ne na ekonomskom već na – medicinskom fakultetu, gdje bi jedino  mogli raspetljati porive koji su doveli do ovakvo grozne pojave u kreditnoj liniji ADMAS.

Najbizarnije od svega je da se neko usudio da odobri 2,5 miliona dolara kredita kompaniji koja je registrovana par mjeseci prije zaključenja kreditnog aranžmana a koja u svom vlasništvu nema – ništa?! Čak nema ni kapital; oprostite, pogriješili smo – ima ali on iznosi nula (0) eura. Izgleda da je nula veće od ništa! Oh, kakva numerička filozofija se ođe može razviti, skoro kao domaće kore za pitu: šta je veće – nula ili ništa? Da li ništa postoji ako je nula manja od ničega? Kakve su reperkusije nultog kapitala kompanije koja je uzela 2.500.000 dolara uz državne garancije? Kakve se šekspirovsko-njegoševske dileme javljaju usljed diskusija o kapitalnoj nuli, pitanje je od 2,5 miliona dolara.

Dok morimo brigu nad ovim činjenicama, još jednom da ponovimo zahtjev iz prošlog teksta od kreditima iz ADMAS linije:

Bilo bi jako lijepo kada bi nam iz ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja poslali i biznis plan na osnovu kojeg je ovaj projekat odobren. Ko ga je pisao, potpisao i koliko je para uzeo(la), naravno. Pa da vidimo tokove novca i zaokružimo full priču. A kad smo već kod zahtjeva ministarstvu poljoprivrede, bili bi zahvalni da se objavi izvještaj koji treba da se pripremi na osnovu posebnog riješenja Ministra poljoprivrede br. 321-1213/17-1 od 29.05.2017 godine, kojim su dati su sledeći zadaci Direktoratu za plaćanje: Provjera izvršenih obaveza korisnika ADMAS projekta u pogledu: 

1. realizacije biznis plana u sladu sa zaključenim Ugovorima o kreditu i namjenskog utroška sredstava u skladu sa zaključenim Ugovorima o kreditu;

2. Provjera otplate kredita;

3) Provjera stanja kolaterala odnosno sredstava obezbjeđenja Ugovora o kreditu;

4) Provjera pravnog statusa lica kojma je kredit odobren u pogledu eventualnih tužbi sa imovinsko pravnim posljedicama, uključujući eventualne postupke stečaja ili likvidacije.” 

Izgleda na novi ministar poljoprivrede neće da se petlja sa naslijeđenim teretom, pa želi da ga detaljno ispita, a mi ćemo sa posebnim užitkom ispratiti ovu priču.

A evo razimea kreditnog aranžmana sa Agro Carinama:

1. kompanija Agro Carine registrovana je 25.12.2015 godine.

2. Osnivač je kompanija Carine doo Podgorica

3. 4 mjeseca nakon registracije, kompanija Agro Carine dobija investicioni kredit od 2,5 miliona dolara;

4. Umjesto sprovođenja investicije, pare iz kredita oročava;

5. u bilansima za 2016. godinu bilježi 5 eura prihoda i rashoda, nema rashoda zaposlenih, nema troškova kamate za kredit, nema zaliha, nema potraživanja, nema obaveza iz poslovanja, nema prihoda za oročena sredstva, nema – skoro pa ničega!

6. Kredit se u bilansima vodi na kompaniju Agro Carine doo Podgorica, dok u posjedovnom listu stoji da je dužnik kompanija Carine doo Podgorica, čime se otvara pitanje: kome su pare isplaćene: Agro Carinama ili Carinama?

7. Kompanija Agro Carine se 20.07.2017 godine – briše iz registra

Zaista, fascinantno je koliko je ovaj agro posao ima nula, dok je tadašnji ministar nonšalantno izjavio: Ovaj projekat nije usmjeren samo na lokalni razvoj, već dodatno omogućava jače uvezivanje poljoprivrede i turizma, generiše potencijal za veći izvoz i što je ne manje važno predstavljaju osnov da korak po korak postanu otkupni centri za dobre domaćine i poljoprivredne proizvođače sa Durmitora. Takođe, projekat fokusiran je na proizvodnju kvalitetnih proizvoda i daju svoj doprinos daljem jačanju standarda u poljoprivrednoj proizvodnji”.

Eto tako – umjesto dosadnih fraza o veličanstvenom razvoju sjevera i poljoprivrede u Plužinama, dovoljno je da pogledati finansijske izvještaje i zaključite da od toga nema – ništa. Ili ima jako puno nula, sve zavisi od toga da li je bilansna prazna čaša (nula mililitara) do polupuna ili poluprazna. Sve dok nas budu ovako, da prostite, zajebavali, imaćemo nultu stopu tolerancije na ovakve, da prostite one more time, glupe i moguće koruptivne poslove.

p.s. nama je jasno đe su pare završile i kako su potrošene, sve se vidi iz finanijskih izvještaja. Ako budete šerovali ovaj tekst najmanje 1.000 puta, možda i objavimo tu pisaniju. A možda objavimo to u narednom pasusu.

p.p.s sjećate se datuma 20.07.2017 godine kada je kompanija Agro Carine ugašena? E baš toga dana je Upravni sud Crne Gore donio rješenje u korist kompanije Carine doo koja je tužila, ni manje ni više, nego Sekretarijat za razvojne projekte (čitaj državu Crnu Goru; alo, uzeli su 2,5 miliona dolara i tužili državu, alo) a na osnovu prijave kompanije Carine za, pazite sad, bespovratne državne subvencije za otvaranje novih 55 radnih mjesta u hotelu Park u Bijeloj (opština Herceg Novi). Elem, komisija koju je formirao pomenuti sekretarijat  odbila je prijavu kompanije Carine zbog toga što, prema dostavljenih podacima, smanjio broj zaposlenih preko 10% za period april 2015 – april 2016. Prema pomenutoj uredbi, kompanija koja je smanjila broj zaposlenih preko 10% u traženom periodu, nema pravo na ova bespovratna sredstva. U slučaju Carina, ona su trebala da iznose 5.000 po radnom mjestu ili 275.000 eura. Da se ne miješamo u odluke Upravnog suda, ali da ipak povežemo ovu priču sa kreditom iz Abu Dabi fonda koji je odobren kompaniji Agro Carine (koja je ugašena, sjetite se) – pogodite đe su pare za razvoj poljoprivrede pošle: u turizam i izgradnju hotela Park (vlasništvo aktivne kompanije Carine) ili u poljoprivredu i izgradnju farmu ovaca (ugašena kompanija Agro Carine koja u svom vlasništvu ima – veliku nulu i još veće ništa).

Analize

Nepristojna ponuda

Kada je muzički superstar užasnih devedesetih godina prošlog vijeka, umjetnik poznat pod nazivom Starović pa još Igor, otpjevao megatužljivu „Suze krijem same teku“, nismo mogli ni da pretpostavimo da će ona, skoro trideset godina kasnije, postati spiritus movens gospodina Kupca jednog od najvrijednijih resursa u Crnoj Gori, Insituta Simo Milošević. 

Published

on

By

Naime, čitajući današnju ispovijest gospodina Kupca, poptuno samo zaboravili tekst “Wellness blamaža” iz januara mjeseca na temu privatizacije Instituta; iskreno smo se zabrinuli i skoro zaplakali nad Kupčevom investicionom sudbinom i istorijskom dilemom; ako kupi Insitutut po bagatelnoj cijeni njemu zapravo prijeti cunami sudskih sporova, kojima se ne zna broja a ni vrijednosti. Ni to nije sve – prema nadahnutim riječima Kupca, imovina Instituta je toliko opterećena pravnim zamrzlamama i šećernim nedoumicama, pa bi ga, je li, trebalo čak i dati potpuno besplatno ovom altruisti koji, sve nam se priviđa, čini dobro za Crnu Goru. Ali ne, gospodin Kupac ipak želi da ispadne šmeker zvani Milionče; on zapravo ima misiju da državu Crnu Goru oslobodi tereta kakav je za nju Institut Simo Milošević.

Ako vec ne znate, gospodin Kupac nudi okruglo 10 miliona eurića za paketić od nekih 56%  akcija Instituta koji su pod kontrolom države Crne Gore. Ono što sigurno ne znate je da država Crna Gora puni čak 44% godišnjih kapaciteta Instituta Simo Milošević. Citiramo izvještaj menadžmenta: „Zajedno ovi korisnici (preko Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja Crne Gore, Rekra doo i Saveza penzionera Crne Gore (110.129 noćenja) čine 44,78% u ukupno ostvarenom broju noćenja u Institutu.”

Ili kako to revizor brojčano efektno prikazuje u tabeli:

Ovo u praksi znači da će Kupac platiti državi 10 miliona eura za akcije čime postaje većinski vlasnik Instituta, ali će od te iste države godišnje da prihoduje najmanje 3,8 miliona eura (da budemo baš konzervativni i zažmurimo od ovih 0,5 miliona eura od domaćeg pansiona) što znači da će za manje od tri godine da isplati investiciju od prihoda koje mu uplaćuje niko drugi do država Crna Gora i to kroz svoje fondove.

Uh, kako je slasna ta kombinacija privatnog-kupi-jeftino-od-države vlasništva i prihoda od te iste države; umočiću!!!

.

.

U maglovitom naletu investicione razočaranosti i samouslužnih dragstor definicija, Kupac čak i postavlja retoričko pitanje koje liči na retrogradni Merkur: zašto su ranije privatizacije Instituta propale? Evo da pokušamo da pružimo odgovor gospodinu Kupcu, mada on ionako to već zna: možda zbog toga što kompanije zbog reputacionog rizika ne žele da učestvuju u privatizaciji kompanije čija je imovina poslednji put procijenjena 1995., dvije godine nakon hita sa početka priče? Podsjetimo se – „Suze krijem, same teku“.

Revizor ipak stameno ne plače kao mi već konstatuje: „Nezavisni procjenjivači izvršili su procjenu vrijednosti nekretnina, postrojenja i oprema sa stanjem na dan 31.12.1995. godine po tržišnim cijenama umanjenim za kumulativnu ispravku vrijednosti. Vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema revalorizovana je zaključno sa 31.12.1999. godine. Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo efekte odstupanja od MRS 16 koji se odnosi na vrijednost nekretnina, postrojenja i oprema iskazanih u bilansu stanja na dan 31.12.2018. godine.”

Podsjetimo, knjigovodstvena vrijednost kapitala Instituta Simo Milosevic iznosi 60,5 miliona eura, dok Kupac za 56% kapitala, koji vrijedi cijelih 33,9 miliona eura, nudi skoro 3 i po puta manje novca. Jer tako se voli Crna Gora!

Naravno, Kupac je u današnjoj suznoj tiradi o tome da kupuje dugove “zaboravio” da pomene i simboličnih 586.000 eura na računima Instituta, kao i potraživanja od tričavih 846.000 eura koja se u sasvim lagano naplaćuju od, nevjerovatno zvuči ali je tako, države Crne Gore?!

.

.

Saga o sudskim sporovima

Kupac je posebno emotivan kada budži priču oko sudskih sporova: “Kupujući Institut kupujete i 4,5 miliona duga, kratkoročnih i dugoročnih kreditnih obaveza i veliki broj sudskih sporova. Samo spor sa Jugobankom iz 1992. godine sa kamatama je 6,3 miliona eura, a realno može biti izgubljen. Jedan broj radnih sporova koji mogu nastati, a vezani su za period prije objavljivanja tendera, mogu biti višemilionski. Država insistira, po prvi put, da spor sa Jugobankom bude na teret kupca i mi smo to prihvatili. Ali dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan i oko toga postoje različita viđenja. Za to treba postići dogovor”.

Ko ni sad nije zaplakao nad pretužnom Kupčevom sudbom, taj ne zna što znači kad oćeš da zaplačeš a materijala za suze nema, jer obraz ne da vodi da pođe vertikalno uvis.

Ma čekajte ljudi, ovo nema previse smisla: Kako je moguće da Kupac, koji je vlasnik 26,69% akcija i  ima predstavnika u odboru direktora instituta, nije skrenuo pažnju revizoru na tvrdnje o tome da postoje neevidentirani sudski sporovi? Odakle priča od 6,3 miliona eura duga prema Jugobanci, kada tog kredita nema u bilansu stanja? Da li je Kupac zapravo sam sebe optužio za krivično djelo prikazivanja lažnog bilansa Insituta, pošto u finansijskim izvještajima niđe nema brojčano evidentiranih tvrdnji koje Kupac sam sebi inputira?

Ajmo dati malo činjenica oko sudskih sporova: u revizorskom izvještaju na dan 31.12.2018 godine, pedatno stoji da je na ime rezervacija za sudske sporove Institut rezervisao 244 hiljade eura.

“Društvo procjenjuje mogući nepovoljni razvoj događaja kao rezultat zbivanja u prošlosti i ukoliko je vjerovatnoća da će sudski spor biti izgubljen, društvo vrši rezervisanje kojim se u cjelosti obezbjeđuje iznos potencijalne obaveze po osnovu negativnog razrješenja sudskog spora. Potencijalne obaveze i potencijalna sredstva se ne priznaju u finansijskim izvještajima”. Jasno je da je mendžment iskusno procijenio da sudski sporovi nijesu toliki teret kolikim ih predstavalja Kupac, te zaista nema pomena o milionima i kamionima sudskih procesa.

Takođe, ne stoji Kupčeva tvrdnja da “dio sporova ili potencijalnih sporova nastalih prije zatvaranja transakcije nije prikazan”. Naime, na strani 30. Revizorskog izvještaja piše da su svi sporovi evidentirani: “Protiv Društva se vodi određeni broj sudskih sporova iz kojih mogu nastati obaveze. Kao najznačajnije izdvajamo sledeće: – više sudskih sporova za nadoknadu vrijednosti nekretnina koje su eksproprijacijom postale vlasništvo Instituta, – više sudskih sporova za nadoknadu štete po raznim osnovama i – “Jugobanka” ad, Beograd u stečaju vodi postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu radi naplate duga po kreditu u iznosu od 3.675 hiljada EUR-a.”

E sad se pitate – zašto piše da se sa Jugobankom spori za 3,675 miliona eura (odakle priča o 6,3 miliona eura je posebno pitanje) a izdvojili su samo 244.000 eura na ime rezervi za sudske troškove? Ukratko: stečaj u Jugobanci traje 17 godina (od daleke 2002. godine). Ono što je važno za priču oko duga Instituta: Jugobanka u stečaju redovno gubi sudske postupke u kojima traži namirenje svojih potraživanja. Sa ovakvim dosadašnjim iskustvom u sudskim sporovima, možete pogađati samo jednom što će se desiti sa sporom oko duga Instituta koji, usput budi napisano, ni nakon 17 godina od otvaranja stečaja u Jugobanci nije završen.

Kupac u današnjoj besjedi strateški pak ćuti o sljedećem: kako je moguce da je Vlada Srbije prodala četvrtinu akcija direktno na berzi kompaniji HTP Ville Oliva za 2,9 miliona eura a nije ih prvo ponudila Vladi Crne Gore, kako je očekivala i ministarka ekonomije u Vladi Crne Gore? Možda je i Vladi Srbije Kupac složio tužnu priču o dugovima, pa su se naivno upecali? Jer oni su, vrlo vjerovatno, mnogo emotivni ljudi, za razliku od nas.

Gospodine Kupče, preporučujemo da ne plačete previše nad sudbinom Instituta Simo Milošević i ispoštujte:

  1. međunarodne standarde broj 16 (nekretnina, postrojenje i oprema) i 13 (Odmjeravanje fer vrijednosti), koji definišu kako se vrši procjena imovine;
  2. crnogorski pravilnik o metodologiji za procjenu vrijednosti imovine od septmebra 2018. godine;
  3. crnogorski Zakon o računovodstvu, član 25 : „Procjena vrijednosti je djelatnost istinite i objektivne procjene vrijednosti imovine pravnog i fizičkog lica i preduzetnika i to: nepokretnosti, mašina, uređaja i opreme, za potrebe računovodstvenih izvještaja i druge potrebe, u skladu sa metodologijom za procjenu vrijednosti imovine koju obavlja ovlašćeni procjenjivač. Organi državne uprave, nadležni organi jedinica lokalne samouprave i ovlašćeni organi javnih službi dužni su da u postupku procjene državne imovine, imovine pravnih i fizičkih lica, u skladu sa zakonom, primjenjuju metodologiju iz stava 1 ovog člana.”

Samo po sebi je malo nelogično da Kupac kupuje mačka u vreći; prije rekli da kupuje tigra u džaku kojeg javno predstavlja kao malu macu a sve u cilju plaćanja simbolične naknade za većinski udio u Institutu.

Do tada, baš svaki put kada budete izlazili sa tužnim mini pogledima na ovaj presmiješno jeftin aranžman, bićemo Vam rame za investiciono plakanje i uredno podsjećati na redosljed: fer vrijednosti imovine, povećanje kapitala pa tek onda privatizacija po realnim cijenama ovog crnogorskog bisera.

Continue Reading

Analize

Kad aerodromi lete

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…”

Published

on

By

.

Uh, kako nas Gagi Jovanović raznosi na kub ovih dana, sunce ti kalaisano! “7 te dana čekam ja, 7 te noći dozivam; a tebe nema, a tebe nema da se pojaviš…” Prava je šteta što Vlada ipak odluči da objavi kolonizatorski, pardon valorizatorski koncesioni akt sa transparetnim zakašnjenjem od egazaktli 7 kroasanskih dana; bilo bi sasvim bolje da se nikad nijesmo ni suočili  sa ovim dihotomnim  ružo-rumena dokumentom zbog koga dan ili dva već nemamo sna.

Ukratko prepričan današnji post: impotentna ekonomska analiza isplativosti koncepta valorizacije monopolističkih Aerodroma Crne Gore, koja ponekad liči na najbolju ediciju šašavog Letećeg cirkusa Monti Pajtona, praćena je teškim kršenjima elementarne ekonomske etike; u ovom jalovom galimatijasu cifara i pokušaja prikazivanja profitabilnosti u slučaju primopredaje strateškog nacionalnog resursa, opskrbljivačima analiza su se potkrale nevjerovatne greške kojima ćemo se baviti u narednim vrućim noćima i tropskim jutrima sa Starog aerodroma, uz Fantu, Jupi, pokoju grisinu i neizostavnu surutku-klekovaču.

“KAKO JE DO NEPREPOZNAVANJA DOVEDENA SUŠTINA PREVARE?”.

Ako ste mislili da riječ MINIMALNO logički inklinira ka što nižoj vrijednosti, sudeći po usvojenom koncesionom aktu, mLogo, mLogo ste se iščašili. Naime, u konsecionom aktu doslovce piše da, ako ACG ostanu u državnom vlasništvu, investicije iznose, udahnite duboko “vidiš-da-te-hoću-najbolje-se-stvari-dešavaju-noću” kao Nino i zažmurite “pomešaj-sivu-i-zlatnu” kao Bajaga, MINIMALNIH 120 miliona eura?! Istovremeno, ukoliko ACG damo koncesionaru na raubovanje, korišćenje i vađenje stotina milliona eura čistog profita toko trećine vijeka, njegove investicije su PLANIRANE na 218 miliona eura (pogledajte gornju sliku pored drugog crvenog kvadrata).

Krajnje besramno i džab-džabe iskorišćavajući drevnu japansku logiku introvertnog puža i njegove klape, tu dolazimo do novog, nadahnuto-zbunjenog otvorenog pitanja: koliko koncesionar zapravo MORA da investira u ACG? Tu nam Koncesioni akt pruža neimjerno zadovoljstvo iskrene konfuzije, pa nonšalatno kaže: “Investicione aktivnosti odabranog ponuđača koje prevazilaze rješenja iz trenutno važećih planskih dokumenata, mogu biti predmet druge ili treće faze investicionog ciklusa (od četvrte do tridesete godine investiocionog programa).“ Priznajte, MOGU BITI i MORAJU su dvije sasvim različite riječi. Jedna od ove dvije riječi ne obavezuje nikoga – dakle, Vlada laganice ne obavezuje koncesionara na ukupne investicije od, kako pišu, 218 miliona eura...

.

No, da ne bude zabune, Koncesioni akt nastavlja da briljira; dok zabavlja široke narodne mase i pokojeg raštimovanog pojedinca, fino izlazi na bis i ladno saopštava što državu Crnu goru čeka nakon par godina koncesionog košmara: “Ponuđači će biti slobodni da ponude program investiranja za koji oni smatraju da ispunjava uslove Koncedenta, uz obavezu ispunjenja navedenih minimalnih uslova investicionih aktivnosti iz prve i druge faze realizacije investicionog programa.”.

Ozbiljno, piše li ovo? Koncesionar će biti slobodan da ponudi program investiranja za koji oni smatraju da će ispuniti uslove Vlade?! Ozbiljno, piše li ovoooo? Znači – koncesionar će raditi kako mu je ćeif, a država će nježno da statira i nijemo posmatra što koncesionar radi? Da li smo konačno shvatili da će koncesinar imati super moći da predlaže ono što on smatra da ispunjava uslove a ne ono što država propiše kao uslov? Kako je moguće da je ovo neko predložio a kamoli usvojio? Ako ovo nije kršenje suvereniteta Crne Gore i ekonomska izdaja nacionalnih interesa, neka nam neko objasni šta jeste?

Manje je više

.

.

Pogledajmo dalje: prva faza OBAVEZUJE koncesionara da investira SVEGA 80 miliona eura, dok će ova razlika od 138 miliona eur (do ukupno planiranih 218 miliona eura za koje, podsjetimo, koncesionar slobodno nudi što mu se ćefne a niko ga ni ne obavezuje da dodatno investira) biti na koncesionarevoj slobodnoj volji?! Da, da; svaki koncesionar baš želi da troši više od planiranog i ostavi koje milionče više u drugoj državi, xexe. Možda i poveća prosječne plate ACG na 5.000 eura a možda investira milijardu eura u kupovinu šarenih flomastera i markera.  A okle “prijatelji-braćo-kumovi”: koncesionar neće eura potrošit više od onoga što je propisano ugovorom; nije ga previse briga za naš strateški resurs od kojeg zavisi turizam, mnogo važna privredna grana Niđe-nebo-nije-plavo Crne Gore.

Da podsjetimo, nije zgorega: ako ACG ostanu u državnom vlasništvu sigurno se investira, kako obrađivač navodi, MINIMALNIH 120 miliona eura, a ako ga kolonizujemo, pardon valorizujemo sigurne investicije iznose SVEGA 80 miliona eura? Ili se obrađivači koncesionog akta vode modernom minimalističkom dizajnerskom maksimom “manje je više” ili u pitanju skrivanje pravih namjera patološko niskih investicija  u vezi ovog aranžmana. Čak i nestašna dječica iz predškolskog uzrasta, koja lome igračke jer im se boja ne dopada, razumiju da je 80 manje od 120;  no, možda to i nije slučaj kada se monopolistička kompanija valorizuje za – manje propisanih investicija.  Zbilja, “što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada?”

Na kraju prve epizode vezano za valorizatorsko-kolonizatorski aranžman, pitamo se: kolike su zaista planirane koncesionareve investicije? Ovo ljubazno pitamo zbog činjenice da na strani 3 dokumenta “Pokazatelji da planirana koncesija obezbjeđuje odgovarajuću vrijednost za novac” doslovce  piše da su investicije planirane na 218 miliona eura, dok na strani 34 Koncesionog akta piše da su investicije očekuju na najmanje 200 miliona eura. Isti iznos od 200 miliona eura se navodi na još nekoliko mjesta kroz ove dokumente, pa se, onako bezveze, pitamo: đe je ova razlika od 18 miliona eura? Da nije možda ko… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator ili “koncentični krugovi gluposti i neznanja”?

.

.

Da li se umazane ruke brzo peru, kako kaže Džoni? Viđećemo u narednim postovima na temu ovog vanprostornog čardaka koji, zašto da ne ponovimo, sublimira zrno sumnje na kor… ovaj, khm, khm, kornjokomunikator.

Brzih dana ćemo saznati kome će ruža-rumena u formi ACG procvati; „baš sve bi dali, kada bi znali, kome će ACG da se uvali“. I ko će da se ut…; izrimujte sami, niste đeca..

Continue Reading

Analize

Ultimativna razvojna greškica

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine.

Published

on

By

Preambula: puštanje u saobraćaj prioritente dionice autoputa neće imati nikakav uticaj na rast crnogorskog BDP-a; naprotiv, rast BDP-a će biti manji u godini kada prioritetna dionica autoputa bude u funkciji cijele godine..

Sigurno ste se naslušali monumentalnih ljepuškastih rečenica o neophodnosti razvoja putne infrastrukture, mitskih neumornih ponavljanja da će sve biti sjajno-bajno samo da izgradimo prioritetnu dionicu autoputa, kako će sjever kul-moćno ubrzano da se preobrazi i eto sasvim kao visibaba procvjeta prije proljeća, kako će super-brzo da se zaustavi iseljavanje sa dinamično napaćenog sjevera, kako će munjevito da se promijeni ekonomska slika Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra,  kako se uložilo milijardu eura u dramatično neproduktivnu asfaltnu-betonsku konstrukciju, kako će naša brda-tvrda da omekšaju samo da izgradimo prioritetnu dionicu, kako će ovo, kako će ono…

Uprkos svim ovim spornom-jedinstvenim fantazmogorijama, mi sasvim odgovorno tvrdimo da puštanje u saobraćaj prioritetne dionice autoputa NEĆE IMATI POZITIVAN POZITIVAN UTICAJ NA RAST CRNOGORSKOG BDP-a; ZAPRAVO, RAST BDP-A ĆE U 2021. GODINI ĆE BITI MANJI OD RASTA BDP-A U 2019. GODINI I ČAK DVOSTRUKO MANJI OD RASTA BDP-A U 2018. GODINI!

Toliko smo sigurni u ovo što tvrdimo da ćemo, ukoliko se pokaže suprotno, zavazda zavrnuti  vodne ventile u kancelarijskoj tuš kabini, što implicira da se u dogledno vrijeme nećemo kupati niti prati rujne kose (šalimo se, ne brinite; ipak moramo malo da dramatizujemo priču).

Kako možemo biti sigurni u ovu, priznajte pomalo suludu, tvrdnju a koja za sobom nosi trajne posljedice u vidu vječnog gašenja providnog napitka koji život znači? Kako je moguće da prkosimo logici Vlade, koja je vrhovni autoritet u ekonomskoj politici Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra? Pa lijepo – po starom dobrom običaju i omiljenoj olimpijskoj disciplini, čitamo zvanična dokumenta – te iste Vlade.

.

Naime, u dokumentu epskog naziva, skoro pa pisanog u slow-motion božur-desetercu, “Program ekonomskih reformi za period 2019‐2021. godine” iz januara 2019. godine, rast BDP-a u 2021. godini (da budemo precizni – to je godina nakon puštanja prioritetne dionice autoputa u saobraćaj) će iznositi svega 2,4%, što je zapravo 0,5% manje od rasta koji je projektovan u istom dokumentu za 2019. Godinu ili čak dva puta niži nego u 2018. Godini, kada je iznosio 4,8%.

Dodatno na ovu tvrdnju, u pomenutom dokumentu imamo i scenario nižeg rasta BDP-a koji u 2021. godini iznosi budalasto-niskih 1,9%. Spavaš li mirno, Stopo Rasta DžiDiPi-ja?

Napomena autora: Prije nego pročitate sljedeći pasus, upozoravamo one ljude koji imaju vrtoglavicu i pate od hronične uplale kapaka – naredna rečenica može biti kobna po Vaša nepca.

Dakle, kada smo se kao društvo  zadužili za autoput koji će da nas košta kao Svetog Petra kajgana sa 5 jaja i prazilukom, kada smo se naslušali o tome da ćemo postati ekonomski mjau-mjau Naježeni Tigar zbog zaduženja za taj isti autoput, ista Vlada piše da  – NEMA rasta BDP-a kada se počne koristiti taj isti autoput zbog kojeg smo se masu-para zadužili i koji je trebao da doprinese, pazite sad, rastu BDP-a. Ko se nije izgubio u ovom začaranom kružnom misticizmu, taj ne voli Crnu Goru.

Mi zaista živimo u jednom jedinstveno-nestvarnom bljesku vremena; molimo nadležne mitove i legendice da ova suva ekonomska vorteks genijalnost vječno traje sve dok neko malo od šponde ne pomazi Najbrže Rastućeg Naježenog Tigra i to sred repa, da se malo brecne.

Mjau – mjau, woof – woof.

Continue Reading

Trending

Zbilja, satira... © 2020 / finomen.me

Važno je znati da je Finomen platforma satirično-humoristični portal. Vijesti koje su objavljene na portalu su izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog sadržaja te ih stoga ne treba shvatati ozbiljno. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne ličnosti se mogu pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni. >>> pročitajte cjelokupni tekst uslova korišćenja >>>