Analize
Prvi put s Carinama na finansijsko-pravno jutrenje
Published
6 years agoon
By
UrednikPripremajući se za konzumaciju low-fat jogurta, slanine bez masti, piva bez alkohola, cigara bez duvana, života bez kiseonika, dok Džoni nježno trešti sa pametnog telefona “studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para” a sve to uz nepar tvrdo kuvanih jaja… Ne, ovako ovaj tekst ne bi trebao ovako da počne. Hej, krenimo iznova – jednom se živi ili kako Riki Martin mudro reče: Livinavidaloka!
Pripremajući se za konzumaciju ultramasnog ovčijeg sira uz megalounge hitove, nezasluženo masnije varenike i ponekog ljutog-ali-žutog primarnog poljoprivrednog proizvoda a sve u cilju pripreme par biznis planova za kompanije koje konkurišu za IPARD projekat, kretenasto se usudismo da promislimo nešto u cilju otkrivanja vječne istine: ko se to još bavi proizvodnjom poljoprivrednih produkata (nismo namjerno napisali proizvoda jer proizvodnja proizvoda čitalački nikako ne zvuči.
Do sada smo pisali o dva kreditna aranžmana iz ADMAS kreditne linije:
- Mljekara Milkraft u Bijelom Polju koja je dobila kredit iz Abu Dabi fonda od par miliona dolara za pokretanje prozivodnje koje nikad neće biti u tom obimu i koji vrlo vjerovatno nikad neće biti vraćen (čitaj: pašće državne garancije)
- IM Gradine koja je, o svemu sudeći, nenamjenski potrošila kredita za rekonstrukciju klanice i štale koje, by-the-way, nema?! (čitaj: pašće državne garancije)
Red je da postavimo još jedno trik pitanje u vidu pokušaja haiku rime:“Ko je još dobio milionče ili dva za razvoj poljoprivrede iz Abu Dabi fonda?
Niski ovčiji instinkt nas naćera da provrtimo crnogorske on & off line portale i vidimo ko je još krenuo u razvijanje i ekonomsko bildovanje sjevera iz nagomilanih dolarskih kredita. Investicionim kompasom bez busole nabasasmo na kompaniju Agro Carine doo iz Podgorice koja je dobila 2,5 miliona dolara za proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi:”Sunce ti kalaisano, ovi su baš ozbiljni – 2,5 miliona dolara u Plužine ili 760 mrskih zelembaća po stanovniku gradića kome tepamo tako francuski Žine-Plu? Uh, masu investicionih dolara/eura per capita, što jes’, jes’! Dok je plužinski maestral nebitno duvao pravo u facu, sinu nam misao – Da neće možda napraviti poljoprivredni Porto Plužine, mjesto đe se umjesto jahti privezuju ovce i primarni poljoprivredni proizvodi?
Kako smo rano uveče naprosto napaljeni na proste brojeve, ‘ajde vala da vidimo kakvi su bilansi tog investitora, tog preporođivača sjevera, te maestralne kompanije Agro carine! Ipak, prije toga, da provjerimo da li je kompanija Agro Carine aktivna, to jest da li obavlja svoju svetu dužnost razvoja ce-ge sjevera ali i šire? Prema zvaničnim podacima, ova kompanija je obrisana (?!) tj više ne postoji i to od dana 20.07.2017 godine !!! Pa kad je osnovana kad je tako brzo ugašena? Vjerovali ili ne, osnovani su dana 25.12.2015 godine, čitava četiri mjeseca prije odobrenja kredita od 2,5 miliona eura. Osnivač – Carine doo Podgorica. Znamo, sad i vi sumnjate u to da će planetu Zemlju rasturiti asteroid u roku od 24 časa, da će nas naseliti mali zeleni koji su se šlepali i nametljivo šupkali Đoganiju, ali to nije sve – ova priča tek počinje!
Napomena: datum kada je kompanija Agro Carine doo ugašena (20.07.2017) ima numerološku povezanost sa jednim drugim poslom kompanije Carine doo Podgorica, o čemu ćemo pisati pri kraju ovog teksta. A vjerujte, ne da je zanimljivo, no je – zanimljivo! Ha!
Uh,hm, ouch; ako je kredit odobren 2016. godine (tačnije dana 06.04.2016), onda mora da postoji u bilansima za tu godinu, zar ne? I pare su sigurno uložene u prvobitnu namjenu: proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi. Podsjetimo, čitavih ali i za sjever nenadmašno pomalo šašavih i bleskastih a nadasve tričavih 2,5 miliona dolara. Evo i aktive (tamo stoji ono što firma posjeduje, znate) bilansa stanja kompanije Agro Carine:
Kao što vidite, prema podacima za 2016. godinu, kompanija Agro Carine je uložila cijelih 66.685 eura u osnovna sredstva, dok je 2.109.395 eura sasvim izgledno oročila, jer se ista nalaze na poziciji kraktoročni finansijski plasmani. Drugim riječima, pare im stoje na računu i ne koriste se za investiciju, što je valjda bila prvobitna namjena ovog kredita?! Kako ono bješe namjena kredita? Ah, da: proširenje farme ovaca, proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda i povezivanje poljoprivrede i turizma na Pišču i Pivi. Dokaz da su pare uzete iz kredita pokazuje pasiva bilansa stanja (tamo se evidentaraju obaveze kompanije, znate). Uredno postoji dugoročna obaveza po kreditu, sve je čisto, sve je okej!
Nehotice posmatrajući zelene livade Plužina, raztrčane konje koji upražnjavaju jogu i mršave šarenopirgaste bumbare koji čeznu za danima perfektne finansijske nirvane, u zvaničnom bilansu uspjeha za 2016. godinu uočismo da je kompanija Agro carine ostvarila čitavih pet eura 5 eura za one koji ne umiju da čitaju slova) prihoda i skromnih 5 eura rashoda. Ako ste pomislili da prihodi i rashodi koincidiraju u nultoj tački finansijske konvergencije, obratite pažnju na sljedeće: uprkos kreditu od preko 2 miliona eura, ova firma nije platila ni centa kamate na njega (objasnite ovo građanima i kompanijama koji imaju kredite, molimo lijepo), kao što nema prihoda od plasiranih para. Pardon, uzeli su 5 eura finansijskih prihoda. Zaključujemo da su nas trebali angažovati da im ispregovaramo bolju kamatu – mogli smo im zaraditi par desetina hiljada evrića. No dobro, oni su – pametniji i finansijski pismeniji.<strong> Od svih nas izgleda.
U trenucima premišljanja o kresanju stepena visine ali i moguće zakrivljenosti londonski-zelene engleske trave u obližnjem parku, ponekad se zapitamo kako je moguće da transferišete preko 2 miliona eura a da banka ne uzme ni centa provizije, jer vidimo da u bilansu nema ni tih troškova.
Nemaju ni troškova zaposlenih, mada za tu situaciju imamo objašnjenje – nadaleko čuveni plužinski etno vampiri (koji se ne nalaze ni u kakvim zvaničnim statistikama) rade sa Agro Carinama na principu kompenzacije: mi za vas krvavo radimo a vi nama dajete da slobodno letimo preko nekretnina u vašem vlasništvu koje- nemate.
Kako mislite – Agro Carine nemaju nekretnine u vlasništvu? Zar za razvijanje poljoprivrede nije potrebna zemlja? Ono: Conditio sine qua non (Uslov bez koga se ne može). Pa fino, nemaju. Otvorili smo posjedovne listove ove kompanije i vidjeli da Agro Carine u svom vlasništvu nema nekretnina.
A i ne treba ni prevelika pamet za ovo – dovoljno je da pogledate bilans stanja i aktivu – tu vidite da li neka kompanija ima ili nema imovinu.
Evo malo finansijsko-pravne edukacije: pravno ili fizičko lice može da uzme kredit a da neko drugo pravno ili fizičko lice za nju garantuje imovinom. Dakle, ako Agro Carine uzme kredit i nema nekretnine u svom vlasništvu, ko je garantovao imovinom za taj kredit? Uvidom u posjedovni list kompanije Carine, koja je osnivač kompanije Agro Carine, vidimo da je dana 06.04.2016 godine upisana hipoteka na listu nepokretnosti broj 33, u kome se navodi da je dužnik po kreditu iz Abu Dabi fonda – kompanija Carine doo Podgorica?! Ček, ček – zar nije korisnik kredita kompanija Agro Carine doo Podgorica a ne Carine doo Podgorica, dakle potpuno drugo pravno lice? Kako je sad moguće da je u posjedovnim listu hipotekarni dužnik kompanija Carine doo Podgorica a ne kompanija Agro Carine doo Podgorica?
Kako je moguće da je kredit odobren jednoj kompaniji na čijim se bilansima kredit i nalazi, dok u posjedovnom listu stoji da je korisnik kredita u stvari kompanija koja je njen osnivač? Kome su puštene pare – Agro Carinama ili Carinama?
Da bi lakše ovo svarili, evo primjera iz realnog života: ti čitaoče potpišeš ugovor za kredit za kupovinu namještaja (dakle ti vraćaš kredit) a tvoja drugarica (takođe čitateljka, naravno) dobije te pare umjesto tebe, da mjenicu za taj kredit i na kraju potroši pare za – šminku i robu. Stručno bi ovo nazvali – nenamjensko trošenje odobrenih sredstava.
Zaista, ovaj kreditni aranžman sasvim sigurno prijeti da zauzme vodeće mjesto na onim čuvenim studijama slučaja ali ne na ekonomskom već na – medicinskom fakultetu, gdje bi jedino mogli raspetljati porive koji su doveli do ovakvo grozne pojave u kreditnoj liniji ADMAS.
Najbizarnije od svega je da se neko usudio da odobri 2,5 miliona dolara kredita kompaniji koja je registrovana par mjeseci prije zaključenja kreditnog aranžmana a koja u svom vlasništvu nema – ništa?! Čak nema ni kapital; oprostite, pogriješili smo – ima ali on iznosi nula (0) eura. Izgleda da je nula veće od ništa! Oh, kakva numerička filozofija se ođe može razviti, skoro kao domaće kore za pitu: šta je veće – nula ili ništa? Da li ništa postoji ako je nula manja od ničega? Kakve su reperkusije nultog kapitala kompanije koja je uzela 2.500.000 dolara uz državne garancije? Kakve se šekspirovsko-njegoševske dileme javljaju usljed diskusija o kapitalnoj nuli, pitanje je od 2,5 miliona dolara.
Dok morimo brigu nad ovim činjenicama, još jednom da ponovimo zahtjev iz prošlog teksta od kreditima iz ADMAS linije:
Bilo bi jako lijepo kada bi nam iz ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja poslali i biznis plan na osnovu kojeg je ovaj projekat odobren. Ko ga je pisao, potpisao i koliko je para uzeo(la), naravno. Pa da vidimo tokove novca i zaokružimo full priču. A kad smo već kod zahtjeva ministarstvu poljoprivrede, bili bi zahvalni da se objavi izvještaj koji treba da se pripremi na osnovu posebnog riješenja Ministra poljoprivrede br. 321-1213/17-1 od 29.05.2017 godine, kojim su dati su sledeći zadaci Direktoratu za plaćanje: Provjera izvršenih obaveza korisnika ADMAS projekta u pogledu:
1. realizacije biznis plana u sladu sa zaključenim Ugovorima o kreditu i namjenskog utroška sredstava u skladu sa zaključenim Ugovorima o kreditu;
2. Provjera otplate kredita;
3) Provjera stanja kolaterala odnosno sredstava obezbjeđenja Ugovora o kreditu;
4) Provjera pravnog statusa lica kojma je kredit odobren u pogledu eventualnih tužbi sa imovinsko pravnim posljedicama, uključujući eventualne postupke stečaja ili likvidacije.”
Izgleda na novi ministar poljoprivrede neće da se petlja sa naslijeđenim teretom, pa želi da ga detaljno ispita, a mi ćemo sa posebnim užitkom ispratiti ovu priču.
A evo razimea kreditnog aranžmana sa Agro Carinama:
1. kompanija Agro Carine registrovana je 25.12.2015 godine.
2. Osnivač je kompanija Carine doo Podgorica
3. 4 mjeseca nakon registracije, kompanija Agro Carine dobija investicioni kredit od 2,5 miliona dolara;
4. Umjesto sprovođenja investicije, pare iz kredita oročava;
5. u bilansima za 2016. godinu bilježi 5 eura prihoda i rashoda, nema rashoda zaposlenih, nema troškova kamate za kredit, nema zaliha, nema potraživanja, nema obaveza iz poslovanja, nema prihoda za oročena sredstva, nema – skoro pa ničega!
6. Kredit se u bilansima vodi na kompaniju Agro Carine doo Podgorica, dok u posjedovnom listu stoji da je dužnik kompanija Carine doo Podgorica, čime se otvara pitanje: kome su pare isplaćene: Agro Carinama ili Carinama?
7. Kompanija Agro Carine se 20.07.2017 godine – briše iz registra
Zaista, fascinantno je koliko je ovaj agro posao ima nula, dok je tadašnji ministar nonšalantno izjavio: Ovaj projekat nije usmjeren samo na lokalni razvoj, već dodatno omogućava jače uvezivanje poljoprivrede i turizma, generiše potencijal za veći izvoz i što je ne manje važno predstavljaju osnov da korak po korak postanu otkupni centri za dobre domaćine i poljoprivredne proizvođače sa Durmitora. Takođe, projekat fokusiran je na proizvodnju kvalitetnih proizvoda i daju svoj doprinos daljem jačanju standarda u poljoprivrednoj proizvodnji”.
Eto tako – umjesto dosadnih fraza o veličanstvenom razvoju sjevera i poljoprivrede u Plužinama, dovoljno je da pogledati finansijske izvještaje i zaključite da od toga nema – ništa. Ili ima jako puno nula, sve zavisi od toga da li je bilansna prazna čaša (nula mililitara) do polupuna ili poluprazna. Sve dok nas budu ovako, da prostite, zajebavali, imaćemo nultu stopu tolerancije na ovakve, da prostite one more time, glupe i moguće koruptivne poslove.
p.s. nama je jasno đe su pare završile i kako su potrošene, sve se vidi iz finanijskih izvještaja. Ako budete šerovali ovaj tekst najmanje 1.000 puta, možda i objavimo tu pisaniju. A možda objavimo to u narednom pasusu.
p.p.s sjećate se datuma 20.07.2017 godine kada je kompanija Agro Carine ugašena? E baš toga dana je Upravni sud Crne Gore donio rješenje u korist kompanije Carine doo koja je tužila, ni manje ni više, nego Sekretarijat za razvojne projekte (čitaj državu Crnu Goru; alo, uzeli su 2,5 miliona dolara i tužili državu, alo) a na osnovu prijave kompanije Carine za, pazite sad, bespovratne državne subvencije za otvaranje novih 55 radnih mjesta u hotelu Park u Bijeloj (opština Herceg Novi). Elem, komisija koju je formirao pomenuti sekretarijat odbila je prijavu kompanije Carine zbog toga što, prema dostavljenih podacima, smanjio broj zaposlenih preko 10% za period april 2015 – april 2016. Prema pomenutoj uredbi, kompanija koja je smanjila broj zaposlenih preko 10% u traženom periodu, nema pravo na ova bespovratna sredstva. U slučaju Carina, ona su trebala da iznose 5.000 po radnom mjestu ili 275.000 eura. Da se ne miješamo u odluke Upravnog suda, ali da ipak povežemo ovu priču sa kreditom iz Abu Dabi fonda koji je odobren kompaniji Agro Carine (koja je ugašena, sjetite se) – pogodite đe su pare za razvoj poljoprivrede pošle: u turizam i izgradnju hotela Park (vlasništvo aktivne kompanije Carine) ili u poljoprivredu i izgradnju farmu ovaca (ugašena kompanija Agro Carine koja u svom vlasništvu ima – veliku nulu i još veće ništa).
Analize
Post-predizborna anti-auto-satira (prvi dio)
Published
4 years agoon
September 9, 2020By
UrednikOtčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli, pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.
Predizborna kampanja – gladijatorska. Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji, predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.
A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.
Ali, danas ne pišem o izborima. Danas pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu neizgatane.
Da budem iskren, u pitanju je baš leb od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.
Uglavnom, sretosmo se na improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj tekst.
Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu. Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.
„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes. Inače? Pa dobro.“
Nakon prve runde tradicionalno proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.
Ima li što? – pita on
– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i koroni nešto mi se ne cima do kladionice.
Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i jednu žvaku. Orbit na komad.
– Ne znam, brate. Čini mi se da ću više para bačat tako.
Ajde jadan, ja ću ti to za sekund otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.
– Neka, pušti. Bolje mi je na more da odem za te pare.
Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke? Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to završit.
– Ja bih brate, no ko će vozit onda nazad, ponapijaćemo se.
Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.
Mislim se, polako jadan, što si navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.
Privedosmo kraju i taj sjednik, a umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji, na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem, fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i prsne, pitajte Željka Mitrovića.
Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije relevantno.
Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas, treba mi informacija.
Je li anti-auto-litija ili auto-anti-litija?
Buni me koncept jer piše anti-auto a nisu pješke.
Pitam samo, jer bih da organizujem trotinet-anti-auto-anti-litiju.
Da, sa puno ljubavi, da.
Važi, hvala vam, prijatno.
Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti su na struju.
Ne, ne, nema potrebe da isušite nikakvu rijeku.
Pa nemojte molim vas, stvarno nema potrebe.
Pa dobro, ajde može onda jedan potok samo.
Sve u redu, ne brinite.
Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.
Važi, hvala vam puno.
Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.
Kravom polizani momak se vraća u auto i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.
*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu poruka na telefon.
A onda i notifikacija.
Pozdravismo se do dogovorenog roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u nedjelju. I to kakvi izbori.
Kraj prvog dijela
Koliko frke zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.
A opet, nije pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja Marinković.
A možda vas, ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš na toj raskrsnici.
Eee, manjega grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu, života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih mogao da podržim.
Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.
E jedan od tih vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez potrebe, da bi ispali heroji.
I pomogla bi mi pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.
I? Ništa čudno? E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi „dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam bar tako mislio.
Vratih se na posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda. Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.
Ulazim na internet.
Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.
Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.
Ovo je hibridni rat.
Dolazim kući, za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine. Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.
Znam! Idem, bre, na izvorni izvor.
Pitaću Olivera!
Ne odgovara. Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše i zaspah, ali ne saznah.
Neko zvoni na vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.
Gledam ih, gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.
Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!
U stanici me saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se istrtljah bez advokata.
Reko “moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.
Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…
Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!
Snimiše mi cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran sam da ništa ne propuštam napolju.
Napolju:
Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.
Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…
Otvaram oči. Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene, ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali s kim? A onda shvatam.
Dođavola. Sa mnom.
Analize
5G zračenje korumpira funkcionere?
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]
Published
4 years agoon
April 30, 2020By
UrednikPodgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša.
Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno. Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.
I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.
Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova. Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog gledaoca.
Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare. Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije ni imao.
Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.
Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da, uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je, kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova plitkih bidona na visokim funkcijama.
Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.
Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici tretiraju kao da nisu ljudi, zato što se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim funkcionerima.
Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih maski i rukavica.
Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.
Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.
Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane “pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe? Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!
Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo vole pare.
Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji Podgorice.
Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo povici “nama je dosta 4 i po G”.
Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom. Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga niko od prisutnih nije ništa ni pitao.
Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.
Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio: “Connection lost.”
V.Đ.
Vuković: Novi centralni trg će privući plivače i pecaroše
Nova mjera NKT: Naručivanje kafe preko dimnih signala?
NKT zabranio rad NKT-u
Trending
-
Analize7 years ago
Nakon svih ovih godina
-
Društvo5 years ago
Svetozar Marović drži privatne časove sambe
-
(V)lažne vijesti5 years ago
Nove mjere zaštite protiv širenja korona virusa?
-
Zabava7 years ago
The final 6 ‘Game of Thrones’ episodes might feel like a full season
-
Zabava7 years ago
New Season 8 Walking Dead trailer flashes forward in time
-
Društvo5 years ago
Od liberalne demokratije do Drakule
-
Društvo5 years ago
Predsjednik Crne Gore u Parizu Skajpom razgovarao sa korona virusom i odložio njegov dolazak u CG!
-
Zabava7 years ago
Mod turns ‘Counter-Strike’ into a ‘Tekken’ clone with fighting chickens