“Perpetuum mobile po definiciji je motor ili mašina koja jednom pokrenuta neprekidno radi i proizvodi energiju bez daljeg ulaganja energije iz spoljne sredine.”
Mantra je zvuk ili kombinacija zvukova (kratka molitva ili bajalica) koja se ucestalo ponavlja. Mantra u vidu slobodnog kretanja ljudi, roba, usluga i novca dominira vokabularom predstavnika neoliberalne ekonomije. Kombinacijom politickog, finansijskog i kulturoloskog uticaja, ta mantra nam se predstavlja kao dobitna kombinacija, gotovo kao popularna sedmica na Lotu; rijesice nam sve probleme (Suzanu Mancic sigurno svrbi desni dlan, prim. aut.).
Kakvo znacenje ima pomenuta neoliberalna mantra kada se malo zagrebe ispod povrsine sladunjavih parola o napretku i dostizanja “drzave blagostanja”? Ogranicavajuci se na Evropsku Uniju, dozvolicemo sebi slobodu da konstatujemo sljedece:
1. Velike EU drzave su decenijama investirale ogromna sredstva u industrijalizaciju, tehnologiju i poljoprivredu kako bi pospjesile svoju konkurentost i kvalitet proizvoda ;
2. Paralelno sa time, politicke elite su dale zadatak birokratama da napisu pravila sta sve moze da se nadje na EU trzistu (zastitile su svoje investicije patentiranjem pravila; jedno od cuvenih pravila je bilo i dopustena zakrivljenost krastavaca od 10 milimetara na 10 centimetra ukupne duzine; srecom, nastupila je kriza pa su ovo pravilo ukinuli);
3. Birokratizovale su sisteme povlacenja sredstava iz EU fondova, paralelno prodajuci know how za povlacenjem tih istih sredstava zemljama u tranziciji, cime se novac iz ovih zemalja dodatno izvlaci;
4. Najmocnije zemlje iskoristile su finansijsku krizu i visak likvidnosti na trzistima da povlace kredite po najnizim kamatnim stopama, dok se slabije zemlje zaduzuju po jako visokima kamatnim stopama;
5. Banke iz najmocnijih zemalja EU su pozajmljivale novac slabije razvijenim zemljama i na tim transakcijama su pravile velike profite;
6. Te iste banke daju kredite po povoljnim uslovima kompanijama iz istih drzava koje ulazu u proizvodnju, tehnologiju i poljoprivredu (redistribucija profita iz slabije razvijenih zemalja u jacanje vec jakih drzava i tamosnjih multinacionalnih kompanija).
Krug se tu zatvara i tako funkcionise iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. Sve jasno i transparentno; cim su birokrate upakovale i odobrile, onda je i pravicno. Empatija u ovom biznisu nije dozvoljena.
Da se ne zadrzavamo u okvirima teorije, zacinicemo danasnji tekst brojkama: U vrijeme kada je finansijska kriza eskalirala, Njemačka, Finska, Austrija, Holandija i Francuska su snizile troskove zaduzivanja u iznosima od nekoliko desetina milijardi eura zahvaljujući oštrom padu kamata na finansijskim tržištima u odnosu na period prije krize! Prema studiji koji je uradila kompanija Allianz (jedna od vodecih osiguravajucih kuca na svijetu) u septembru 2012. godine, Njemacka je u periodu od 2010. do 2012. godine ustedjela 10,2 miljade EUR jer je kamatna stopa na njene drzavne obveznice pala sa 3,39%, koliko je iznosilo prije krize, na 1,18% koliko iznosi sada. Predvidja se da ce ukupna korist koju ce Njemacka imati od snizavanja kamatnih stopa iznositi nevjerovatnih 67 milijardi eura, sto predstavlja 3% od ukupnog Njemackog javnog duga.
Ako bi se Njemacka vratila na staru valutu (njemacku marku), njemacki godisnji BDP (bruto drustveni proizvod) bi pao za 0,5%. Pa dobro, nije to puno; crnogorski BDP je prosle godine pao 2,5%. E sad, ako navedeni procenat pada BDP-a primijenimo na visinu samog BDP-a, on bi u narednih 13 godina bio manji za 1,3 triliona (hiljada milijardi) EUR, sto predstavlja polovinu BDP-a u 2012. godini. Inace, ekonomija Njemacke cini oko 28% ukupne ekonomije EU; cisto da se zna ko se pita.
A vi se jos pitate zasto je euro kao valuta opstala? Ne, nismo euroskeptici. Stvarno.
Otčepismo. Ali ne bez zveka. Parlamentarni
izbori 2020. su izazvali najveće emocionalno pražnjenje još od referenduma. I
sa jedne i sa druge strane (šanka), služili su se egzotični hormonski kokteli,
pulsirajuće adrenalinske bombe, ali srećom samo takve i nijedne druge. Za sad.
Predizborna kampanja – gladijatorska.
Vrte se standardne bajke od obećanja, pouzdane kao kurs dinara u septembru ’93. Jedni upiru u prizivanje kiše kakvo nije viđeno još od sezone 1890/91, kada je šampion među indijancima, Blavor Koji Možda, osvojio Zlatno pero Divljeg
zapada, nakon što je prekinuo sušu dugu sedam godina. Mada američki mediji,
predvođeni predsjednikom Trampom, tvrde da su vanzemaljci, ostavivši trag u
susjednom polju kukuruza, donijeli VAR presudu da je Zlatno pero osvojio
transrodni bijelac koji nije ni učestvovao u takmičenju. Ali ovog puta, Crnoj
Gori je bio potreban potop. I, časti mi, predviđeše ga ovi naši, kao da su
astrološkinja iz Buksovaca. Poraženi već grade arku.
A ovi drugi, ovi „momci te padoše“… Prije izbora, rekao bi čoek, čašćavaju i šakom i kapom, al samo na priču. Jedino, eto, što su nas puštili malo da živimo, da nas odobrovolje pred glasanje. Nisu nas cimali za maske i manje pijanke. Kao da su pokušali da nas podmite, i to slobodom. Slobodom koju su nam prethodno oduzeli, a onda je vratili kad ne bi trebalo. Jednom u četiri godine, sve je dozvoljeno! Varljiva aroma anarhije nije bila dovoljna da prekrije užeglo licemjerje. Čašćavaju nas ali iz našeg džepa. Toliko je tipično da je smiješno. Naročito zbog njihovih obećanja koja liče na „poklone“ Telekoma: od danas do sjutra.
Ali, danas ne pišem o izborima. Danas
pišem o prijateljstvu. (Dobro, i pomalo o izborima.) Pišem o susretu sa svojim
drugom iz srednje škole kojeg, vjerovali ili ne, nisam vidio ravno deset
godina, iako obojica živimo u Podgorici. Ni da je Njujork, ali dobro. Nije baš
da smo se trudili da održimo kontakt, i za to sigurno postoji dobar razlog. Svi
imamo dogovorene a nikad realizovane kafe, kojima je, čini se, suđeno da ostanu
neizgatane.
Da budem iskren, u pitanju je baš leb
od momka. Vazda je bio neiskvaren. Nije znao da bekne ni na pismenom ni na
usmenom, ali bar nije špijao ni ogovarao. Znao je da povede na burek a i na
pivo. Vazda je pun para bio. Otac mu je uspješan biznismen. Drži… Sad shvatam
da ne znam što drži. A ni tad nas nije zanimalo zašto, kako, odakle. Bilo nam
je dobro s njim i samo to je bilo važno. Tinejdžeri.
Uglavnom, sretosmo se na
improvizovanih deset godina mature. Zapismo se i raspričasmo, pa se prevarismo
da možda imamo povoda za druženje. Epilog te pijane zablude je inspirisao ovaj
tekst.
Nađosmo se „sjutridan“ na tu kafu.
Mamurni „trodupli“ espreso u veću nego manju šolju. Lokal je izabrao on, i
moram priznati da u udobniju stolicu moja zadnjica do sad nije utonula. Kafa iz
udobne fotelje je sigurno jedna od drevnih crnogorskih zapovijesti. Nije ni
čudo kad iz materice ležeći izlazimo, s daljinskim u ruci.
„Što ima? Ti? Eo. Kod tebe? Jes, jes.
Inače? Pa dobro.“
Nakon prve runde tradicionalno
proizvoljnih i ispraznih podgoričkih floskula, uhvatismo se za prvu, tipično
mušku, slamčicu dijaloškog spasa – kladionicu.
Ima li što? – pita on
– Slabo brate, a i po ovoj vrućini i
koroni nešto mi se ne cima do kladionice.
Što ne otvoriš nalog onlajn? Dobijaš
bonus, besplatno klađenje, risk free bet, dva rezervna dugmeta za farmerice i
jednu žvaku. Orbit na komad.
– Ne znam, brate. Čini mi se da ću
više para bačat tako.
Ajde jadan, ja ću ti to za sekund
otvorit, samo mi daj ličnu. Vjeruj mi.
– Neka, pušti. Bolje mi je na more da
odem za te pare.
Pa jes, u pravu si. Da nećemo do Boke?
Znam jedno mjesto đe iznajmljuju vrhunske glisere, a ti eto imaš plovnu
dozvolu. I nije nešto skupo, samo im daš ličnu da im ne utekneš. Mogu ti ja to
završit.
– Ja bih brate, no ko će vozit onda
nazad, ponapijaćemo se.
Možemo iznajmit kuću neku, zvaću ja
drugarice. Samo ti lična treba zbog gazde, a ja častim.
Mislim se, polako jadan, što si
navalio. Nismo ni kafu uspješno popili a ne na more da idemo. Tek si u baraž
druže. Ali dobro, druži se čoeku, voli ugođaj. Korektan je, nema što. Nema
boljeg u pjacu. Roditelji nam se znaju inače, časna i poštena familija. Moji ga
uvijek hvale. Izgleda da je čoek višestruki prvak u finom javljanju.
Privedosmo kraju i taj sjednik, a
umjesto ekskurzije dogovorismo roštiljanje na bajkovitoj podgoričkoj periferiji,
na pjeni od smeća. Nije htio živ da me ne prebači kući. I to svojim džipom koji
košta kao dva moja stana. Sjedosmo u auto, ali vidim, njegovo sjedište se razlikuje
od ostalih. Mislim, udobno je i ovo moje, ali njegovo je, bukvalno, da vas ne lažem,
fotelja. Ne šalim se. Fotelja u autu. E reko svaka čast, meraklijo, obraz ti na
guzicu sjedi. Priznajem, bio sam pod utiskom i nakon toliko godina. Lako se
čoek navikne na lijepo. Problem je što se od toliko lijepog jednako lako i
prsne, pitajte Željka Mitrovića.
Međutim, prije nego krenusmo, zazvoni
mu telefon. On se izvini i izađe iz auta. Kako fino čeljade. Kao, da me ne bi
smarao razgovorom, a vjerovatno jer mu je trebala privatnost… Koju je izgubio
istog trena kad sam utišao radio. Je li on budala ili sam ja džukela sad nije
relevantno.
Da, ja sam. A da, zvao sam. Molim vas,
treba mi informacija.
Je li anti-auto-litija ili
auto-anti-litija?
Buni me koncept jer piše anti-auto a
nisu pješke.
Pitam samo, jer bih da organizujem
trotinet-anti-auto-anti-litiju.
Da, sa puno ljubavi, da.
Važi, hvala vam, prijatno.
Ne, ne, ne treba nam gorivo, trotineti
su na struju.
Ne, ne, nema potrebe da isušite
nikakvu rijeku.
Pa nemojte molim vas, stvarno nema
potrebe.
Pa dobro, ajde može onda jedan potok
samo.
Sve u redu, ne brinite.
Naravno. Sa puno ljubavi, tako je.
Važi, hvala vam puno.
Oću, oću. I vama takođe. Prijatno.
Kravom polizani momak se vraća u auto
i krećemo. Ne pređosmo 100 metara, stajemo da on kupi cigare i meni što oću.
*plup plup plup* – dok čekam, stiže mu
poruka na telefon.
A onda i notifikacija.
Pozdravismo se do dogovorenog
roštilja. To je bilo u petak. Roštilj je u utorak. Ali prije njega, izbori u
nedjelju. I to kakvi izbori.
Koliko frke
zbog jedne pjesme. Uhapsiše čoeka. Zbog pjesme.
A opet, nije
pjesma mala stvar. Nekome je ta pjesma izuzetno važna, možda je vama i
omiljena! Možda je sa zadovoljstvom pjevušite, češće nego ostale, i to
namjerno. A možda je jedna od onih što uđe mučke u glavu i parazitski se
zakači. Pa tako Grand tralalajke koje čujete u samoposluzi postanu špica za
vašu ličnu pecku Pink emisiju i – čestitam, upravo ste postali Sanja
Marinković.
A možda vas,
ipak, ta pjesma izvlači iz ludila kad je u autu čujete na radiju, pa vas
spriječi da sažvaćete volan od nervoze. Inače bi bilo: od priloga jelenska
koža. Ali pomogne vam pjesma i shvatite da vas onaj kreten što vam izleće na
raskrsnici, a imali ste prednost, možda nije ni vidio. Skrene vam misli, smiri
vas. Eto to vam je pjesma. Nekome lijek, a nekome otrov. Kao vakcina Bil
Gejtsa. I niste baš sigurni kad je jedno a kad drugo. U to sam se uvjerio baš
na toj raskrsnici.
Eee, manjega
grada a gorega saobraćaja… Imamo najavetnije vozače na svijetu. A ni pješaci
nisu bolji, kad ti iskoče kamikaze na 5 metara od pješačkog. Na našu površinu i
mentalitet, 5 metara je predaleko, razumiješ? On će baš tu da pređe ulicu, i to
dijagonalno, da što više zasmeta. Mi treba da polažemo za hodačku dozvolu,
života mi. No pojedine glave ne bi iz kuće izlazile. E tu socijalnu distancu bih
mogao da podržim.
Ali vozači, to je već viša kategorija. Zapravo, podgorički saobraćaj je odlična metafora za generalni nivo građanske svijesti ovđe. Kakvi smo vozači takvi smo ljudi, kakvi smo ljudi takva nam je država. Voziš se, siguran da je sve pod kontrolom ili da te ne dotiče (jer tebi je naizgled okej), a u stvari misliš na sve osim na ono što se dešava oko tebe, pa i ne znaš. Malo se nerviraš oko nečega što je neko rekao, ili što neko misli, ili što je neko rekao da neko misli. Blejiš u telefon obavezno non-stop i uglavnom ne obraćaš pažnju ni na šta bitno oko sebe, samo pičiš po inerciji, pa đe stigneš. Na kružnom toku, samo džukelski. Po principu: ko što ponese. A onda shvatiš da 30 godina voziš isti kružni tok i auto ti se raspada, ali bukvalno. Trčiš i nosiš ga ka Kremenko.
E jedan od tih
vozača je sigurno bio i gorepomenuti kreten. Iz sporedne jednosmjerne presječe
Ulicu Slobode i blokira svima put, cijelu raskrsnicu. U tom trenutku na radiju
je išao Oliver Mandić. Lagan je on, neki hitovi su klasika. „Odlazim (a volim
te)“ bolje poznata kao „Dođavola sve“. Znam, balada. Ali sam je toliko puta čuo
da je više ne shvatam ozbiljno. Ka ni one iz Vlade što prepadaju narod bez
potrebe, da bi ispali heroji.
I pomogla bi mi
pjesma, siguran sam, da se nije desilo nešto što me poremetilo. Kad mi je
blokirao prolaz, htjedoh da ga isprozivam. Utišah radio i spuštih staklo. A
onda čuh da Mister Prekršaj u autu sluša istu ovu stanicu. Pjevao je: „Dođavola
sveee, dođavola sav bol“. Nije ni on bio ništa bolje glave od mene, očigledno.
I? Ništa čudno?
E pa o tome vam pričam. Niste primijetili da piše pogrešno, trebalo bi
„dođavola sa mnom“, zar ne? “Dođavola sve, dođavola sa mnom”? Ili sam
bar tako mislio.
Vratih se na
posao i pričam kolegi. “Pa nego kako?” – čudno me pogleda.
Ispostavlja se da i on pjeva “dođavola sav bol”! E tu kreće košmar.
Ulazim na internet.
Dobro je, nisam jedini. Ali znam da sam u pravu! I sad ću to da dokažem.
Je li moguće?! Nema šanse. Tražim drugi izvor.
Ovo je hibridni
rat.
Dolazim kući,
za ručak – boranija. Radije bih onaj volan grickao. Obično me smori to saznanje
ali ionako sam bio odsutan. Ubijeđen da pjesma ide “dođavola sa
mnom”. Jer nije samo pjesma u pitanju. Radi se o uvjerenju. O mom
identitetu. To su godine, decenije jedne naizgled nebitne, naizgled istine.
Čitavog života pjevaš jednu istu pjesmu. A onda shvatiš da je sve bilo naivna
zabluda. Kao dolazak investitora zbog ulaska u NATO.
Znam! Idem,
bre, na izvorni izvor.
Pitaću Olivera!
Ne odgovara.
Poslah i na zvaničnu stranicu. Ali ne dade mi đavo mira. Trebao mi je ventil i
ispraznih se na Fejsbuku. Ispoštovaše ljudi. Osjetih se bolje: nisam lud. Lakše
i zaspah, ali ne saznah.
Neko zvoni na
vrata. Šalim se, budi me suzavac koji je sletio na natkasnu, od šponde s mojom
glavom. Oprah zube pendrekom i lagano, rešetkanim taksijem, međ’ tri prazne
kacige, stigoh na tzv “informativni razgovor”. Sjedim s dva
inspektora, a zakleo bih se da mi je jedan šaner bio. Proda mi je rejbanke
prije 7 godina u Tološe, bez futrole, bez tebe.
Gledam ih,
gledaju oni mene. I tako jedno minut, subjektivni osjećaj dan i po. Režiser
indijskih serija bi pozavidio. Rekoh ko zna što je, mora da je važno kad me
cimaju u 7 ćukova. Njihovi masni krmelji mi to potvrđuju.
Ulazim na Fejsbuk da vidim jel se desilo nešto, kad tamo: 116 poruka, 437 komentara, 706 podjela. Nisam stavio objavu na privatno. Pomamiše se ljudi. Stiglo je do portala!
U stanici me
saslušavaju ka da sam Putinov, čuš mene Putinov, Pipunov špijun. Ja se
istrtljah bez advokata.
Reko
“moram na posa ljudi”. A oni krivičnu – buc! Optužiše me za širenje
lažnih vijesti i izazivanje panike, za izazivanje opšte opasnosti, za povredu
državnih simbola, da sam uvrijedio Milovu mačku i iznervirao Duškovog hrčka.
Ulazim na internet dok mogu, kad tamo…
Odrediše mi pritvor 24 sata. Da ne povjeruje čoek. Ali ne, neće ugušiti istinu! Objavih spot sporne pjesme i anketu na Instagram. Neka narod odluči!
Snimiše mi
cajci objavu na Insta i oduzeše mi telefon. A ostalo mi je još 19 sati. I sad
tu, sam sa sobom, bez interneta. To je u stvari najveća kazna ovđe. Ali siguran
sam da ništa ne propuštam napolju.
Napolju:
Budim se. Raspadam se. Ne znam koliko je sati. Kucam, pitam. Zadržali me sat duže, kažu žao im bilo da me bude. Eo viđi, još mi se sprdaju. Izlazim da se branim sa slobode. A koje slobode, žena me s autom čeka. Presuda joj na facu piše.
Vozim nju na posao i ponovo sve preživljavam. Ne bih ja, no nemam izbora. Od njene priče ni radio ne čujem. Ostavih je tamo, a ja svojim putem. Vozim i odzvanjam. Kad čujem poruku na Fejsbuk. Dok izvadih telefon, dok uđoh, dok što…
Otvaram oči.
Stojeći. Sledeće što vidim je, vjerovali ili ne, Mister Prekršaj. Viče na mene,
ni da mi je kamataš. Okrećem se i vidim udareno auto. Imao je izgleda udes. Ali
s kim? A onda shvatam.
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa, atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od ljutog kamataša. Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili čak ni one godine kad se desila invazija internet […]
Podgorica, 16. april. U jeku prijetnje epidemije koronavirusa,
atmosfera u crnogorskoj javnosti je napeta kao trinaesti propušteni poziv od
ljutog kamataša.
Ali uprkos okolnostima, kao i uvijek, show must go onaj… A šou je
predizborna kampanja, koja uvijek traje bez obzira na sve. Nisu je zaustavili
čak ni one godine kad se desila invazija internet robota iz svemira. Tada živi
nisu htjeli da proglase vanredno stanje, da ne bi odlagali izbore. Uspjeli su i
to da zataškaju, pa su još dobili i nove vanzemaljske glasače na kvarno.
Nezaposleni sestrić na planeti Čkunj-Z? Završeno ti je to. Donesi interstelarnu
ličnu kartu. Priča se da su neki od tih vanzemaljskih robota odlučili da
ostanu, i neka to, nego se još učlaniše u partiju, dobiše posao.
I naravno, kao u svakoj dosadašnjoj kampanji, bilo je neizbježno vaskrsnuće istih starih ali vječnih duhova iz predkoronske političke prošlosti. Duhova koji su toliko već dosadili da im Kasper pali macole u glavu.
Toliko se često smjenjuju korupcijski skandali da je svaki u stvari
deja vu od deja vu-a. Kao da gledamo jednu istu TV seriju iznova i iznova.
Znamo šta će da se desi, a ipak se primamo na priču. Ali prvo, reklame. Reklame
duplo glasnije od ostatka programa da bi dobro nasapunjale mozak svakog
gledaoca.
Banke doniraju, a još više se hvale time. Veći supermarketi rade kao
nikad i priželjkuju da situacija potraje. Restorani dostavljaju, butici
dostavljaju, dileri dostavljaju. Ostani doma i budi odgovoran – troši pare.
Usput, pogledajte propagandni spot u kojem vas država spašava trošenjem vašeg
novca na propagandni spot u kojem vas država spašava. Sve lijepo zapakujte
eci-peci-pjesmicom posvećenom vama, u izvedbi zaboravljenog pjevača koji se
očajnički šlepa o svaku krizu ili slavlje da bi privukao pažnju koju nikad nije
ni imao.
Dobro došli nazad dragi čitaoci, nadamo se da se sjećate o čemu smo govorili prije ovog bloka reklama od 15 minuta.
Naši presušeni izvori javljaju da su nove optužbe za korupciju
upućene na adresu visokih funkcionera (preko 190cm). Građani su primijetili da,
uprkos mjerama zabrane svega i svačega, građevinski radnici pojedinih kompanija
se nesmetano kreću i idu na posao organizovanim prevozom koji liči na
polumatursku ekskurziju, jer je žurka uvijek na zadnjim sjedištima. Zato je,
kako kažu, očigledno da država toleriše kršenje mjera zbog dubokih džepova
plitkih bidona na visokim funkcijama.
Čačnuto novim informacijama, crnogorsko društvo se, po starom dobrom
običaju, kao Mojsijevim štapom, odmah podijelilo na dvije strane. Ove dvije
struje su proizašle iz dvije različite teorije, izvorno skovane na klupi ispred
zgrade, odnosno na Fejsbuku. I jedna i druga strana kategorički odbijaju
mogućnost da postoji neka treća istina ili nešto između.
Jedna mnogo negativna strana, koja stalno smara i s kojom se niko ne
druži, poziva na podršku građevinskim radnicima. Oni tvrde da se radnici
tretiraju kao da nisu ljudi, zato što
se, uprkos riziku od zaraze, svakog jutra kao programirani, grupno i bez
propisane distance i zaštitne opreme, prevoze do objekata na kojima su
zaposleni, ugrožavajući tako i sebe i druge. Na to su navodno primorani od
strane njihovih poslodavaca koji su najbolje kumarice sa nadležnim
funkcionerima.
Naš izvor dodaje da građevinski radnici, kako se sumnja, nisu
odavde, već su uvezeni iz drugih zemalja. To je očigledno, kako kažu, jer nikad
ne idu na pauze od sat i po vremena. Najvjerovatnije su u pitanju dužnici
kralja po imenu Ilir, lažnog intelektualca koji se domogao vlasti kroz dogovore
sa korumpiranim funkcionerima i međunarodnim kartelima krijumčara higijenskih
maski i rukavica.
Druga teorija kaže da nisu funkcioneri krivi za korupciju, već da ih
na uzimanje mita tjeraju skrivene 5G antene koje su krišom instalirane upravo
za ovu svrhu. Naime, u javnosti su se nedavno pojavile informacije o novoj
tehnologiji koja emituje B-max radijaciju. Ova vrsta radijacije, piše na blogu
penzionisanog vodoinstalatera iz Donje Pazove, nema nikakvog uticaja na većinu
ljudi, samo na funkcionere. Njih ovo zračenje, navodno, tjera na korupciju.
Kako naši sagovornici tvde, izvor B-max talasa su antene skrivene u novogodišnjim ukrasima koji su do skoro krasili većinu gradova u Crnoj Gori. Zastupnici ove teorije kažu da je to jedino logično objašnjenje zašto bi razumna osoba držala novogodišnje ukrase na ulici skoro do marta mjeseca.
Osim uličnih ukrasa, korupciju navodno zrače i nedavno instalirane
“pametne klupe”, za koje od ranije kruže glasine da špijaju 5 puta
više nego prosječni Podgoričanin i Cetinjanin zajedno. Teoretičari 5G klupa
postavljaju pitanje: ako obične drvene klupe ne mogu da izdrže dva dana na
ulici a da ih neko ne polomi, zašto bi neko postavljao skupe solarne klupe?
Osim ako nisu samo klupe, nego i antene za širenje korupcije! Sve se poklapa!
Nezvanični i nepouzdani izvori javljaju da su optuženi funkcioneri
demantovali obije teorije, te da je njihov odgovor jednostavan: oni samo mnogo
vole pare.
Kako bi saznali šta građevinski radnici misle o svemu, članovi naše
redakcije su se uputili na jedno od aktivnih gradilišta na periferiji
Podgorice.
Dok su se približavali sagovornicima, pažnju prisutnih je skrenuo
muškarac koji je u tom trenutku počeo da galami i da lomi “pametnu
klupu” u blizini gradilišta. Kroz cijelu buku mogli su se razaznati samo
povici “nama je dosta 4 i po G”.
Odjednom, niotkuda, pojavi se Mima Glavadžić i nabode ga glavom.
Odmah nakon ubitačnog udarca svojom vanserijskom komodom od glave, Glavadžić je
glasno objasnio da je u izuzetnoj formi pa je zato prošao neprimijećen. Mada ga
niko od prisutnih nije ništa ni pitao.
Ipak, klupa je već bila potpuno uništena, a šokirani radnici su, kao
zamrznuti, nepomično gledali u daljinu.
Kada su se napokon stekli uslovi da započnemo intervju, jednog od
radnika smo pitali šta misli o cijeloj situaciji. Kratko je odgovorio:
“Connection lost.”