Monthly Archives :

July 2014

Elektronski špil karata

150 150 Milos2

“Tinu ninu ninu”; protutnjala je ovih dana kolona vozila u kojoj se nalazila italijanska ministarka vanjskih poslova (ime poznato redakciji). Ključna poruka koju je ministarka poslala svim crnogorskim politčarima a koju mediji očigledno nisu shvatili kako treba je sljedeća: Vlada Republike Italije snažno podržava – vaterpolo reprezentaciju Crne Gore! Da li zbog toga što su momci zgodni ili je nešto drugo u pitanju? Na žalost mnogobrojnih teoretičara i praktičara zavjere, glavni razlog ove snažne podrške ipak leži u – ekonomiji!

Naime, opšte je poznata činjenica da je nacionalna energetska kompanija Elektroprivreda Crne Gore generalni sponzor Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore. Obzirom na obilne padavine koje su zadesile Crnu Goru ovih dana, vlažno smo se zapitali: zbog čega EPCG sponzoriše crnogorske ajkule?

Da neko ne shvati pogrešno: baš nam je milo što je EPCG sponzor vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore, čime dokazuje da je društveno odgovorna kompanija. Pored toga, još nam je milije što je EPCG, kao socijalno odgovorna kompanija, napravila program “Podijelimo teret”, na osnovu kojeg pomažu crnogorskim građanima da plate struju na rate i tako izbjegnu isključenje sa mreže. Međed i baba sa slomljenom rukom su izgleda jako efikasni; ne odmažu tu ni Buksovci. Svi su se upregli da podijele teret.

“Baš je ova EPCG sjajna, kako su oni socijalno odgovorni”, “Nema ih u svijet”, “Blago nama s njima” “Svaka im čast, prepoznali su težak socijalni momenat”, ređaju se parole podrške sa svija strana. Za medalju! Vaterpolo, razumije se.

Obzirom da svaka medalja ima lice i naličje, mi ćemo se malo baviti naličjem EPCG medalje; poreske, naravno. Kako EPCG dijeli svoj poreski  teret sa građanima?

.

Poznato vam je da je do prije par dana EPCG imala poreski dug od 45.000.000 eura (da ne ulazimo u problematiku KAP-a, zbog kojeg je ovaj dug i nastao) a koji je platila konverzijom poreskog duga u akcije. Ukratko, država je naplatila pomenuti poreski dug tako što je povećala udio u kapitalu EPCG. Ajde dobro; nema veze, neka su naplatili dug. Ono što bode oči je način na koji je ova transakcija urađena. Elem, država je kapital povećala po nominalnoj vrijednosti akcija a ne po njihovoj tržišnoj vrijednosti. Jedna riječ, pa nije valjda toliko značajna?! Izgleda da jeste – prema poslednjim informacijama sa berze, tržišna vrijednost jedne akcije EPCG iznosi 3,078 eura dok nominalna cijena iznosi 7,6482 eura. Razlika je u svega 4,5702 eura po jednoj akciji, đa’ole.

Da li je zaista tako mala razlika? Pozivamo u pomoć matematiku: prema podacima koji su dostupni iz medija, država je povećala svoj dug u akcionarskom društvu EPCG za 5.883.737 akcije. Kako smo dobili ovaj broj akcija? Podijeli smo 45.000.000 sa nominalnom cijenom jedne akcija koja iznosi 7,6482 eura.

Pa đe je problem? Ako država  želi da proda ove akcije sjutra na berzi, dobila bi značajno manje novca za njih nego što ih je platila kroz ovu transakciju! Matematika je prosta: Pomnožite 5.883.737 akcija sa tržišnom cijenom akcija koja, podsjetimo, iznosi 3,078 eura i dobijate 18.110.142 eura, što je tačno 26.889.858 eura manje od 45.000.000 eura koliko je država naplatila od EPCG putem poreskog prebijanja uz nominlanu cijenu akcija.

Upravo tih 26.889.858 eura je državni manjak iz ovakvog načina naplate poreza. Ne zaboravite, u prošlom postu smo pisali da država naplaćuje porez od dužnika na osnovu tržišne procjene nekretnine, dok za ovaj posao naplate poreza tržišna vrijednost akcija EPCG – ne odgovara?! Ha!

Podsjetimo, ovakvo zakonsko rješenje je podržala Skupština Crne Gore. Onda neko pita zašto poslanici troše par hiljada eura naputovanja i oko toga diže galamu, jer se pare troše – netransparentno?! Sve  liči na priču o hvatanju miševa (novac koji poslanici troše) dok slonovi slobodno šetaju kroz Njegošev parkić (poreske obaveze EPCG).

.

Za kraj, šlag i jagode na strujnoj torti u vidu par zanimljivih informacija iz revizorskog izvještaja EPCG za 2013. godinu. Prema revizorskom izvještaju za 2013. godinu, akumulirani gubitak (ukupan gubitak) EPCG iznosi cijelih 275.635.817 eura. Navedimo i podatak da je taj gubitak gotovo jednak ukupnom prihodu od prodaje struje koji iznosi 277.841.066 eura za  2013. godinu.

Ipak, možda i najvažnije zapažanje revizora je sljedeće, zbog čega je dato mišljenje na izvještaj: “Rukovodstvo Društva (EPCG, prim. aut) je u toku 2009. godine otpočelo proces usaglašavanja registra osnovnih sredstava sa vlasničkim listovima. Proces je nastavljen tokom narednih godina. Kao rezultat, rukovodstvo je ustanovilo da nedostaje dokumentacija koja potvrđuje vlasništvo na određenim stavkama nekretnina, postrojenja i opreme… Prema Ugovoru o kupoprodaji zaključenim 03.spetembra 2009. godine između Vlade Crne Gore i A2A S.p.a Italija, Vlada Crne Gore garantuje da je ukupna imovina iskazana u finansijskim izvještajima Društva na dan potpisivanja Ugovora o kupoprodaji u vlasništvu Društva. Na dan 31.12.2013. godine, Društvo je iskazalo Nekretnine, postrojenja i opremu, za koju ne posjeduje adekvatnu dokumentaciju o vlasništvu u bilansu stanja u iznosu od 215 miliona eura…”

Dakle, Crna Gora je naplatila poreski dug po nominalnoj cijeni akcija kompanije čiji je akumulirani gubitak 275 miliona eura i koja nema dokaze o vlasništvu nad imovinom vrijednom 215 miliona eura. Dobro ste pročitali – nemaju dokaze o vlasništvu nad imovinom koja vrijedi 215 miliona eura. Da, nemaju. Nemaju. Kako to – nemaju? Pa lijepo čovječe, nemaju!!! A što je 215 miliona, ne zajebaj…  Traženje dokumentacije traje evo već petu godinu, mora je u neku veliku fioku. Da nije tužno, bilo bi – smiješno. A malo i jes’ smiješno da nas ovako zajebavaju, priznajte 🙂

Pred svega ovoga, da ne zaboravimo: EPCG uredno ne želi da uključi struju jednoj Solani dok se ne uplati astronomskih 20.000 eura?! Ko se ođe sprda sa kim – pitanje je za vas.

Iz svega gore navedenog, lagano zaključujemo da će nas i u narednom periodu Italija bezrezervno snažno i podržavati na putu EU i NATO integracija; vjerovatno zbog vaterpolista jer ne plivaju u slanoj vodi, obzirom da Solani ne uključuju struju da ne bi posolili bazen.

Kako veli ona baba iz reklame: “Kad sam dugo mraku, kao da poludiiim”. Ugasite mrak. A ko je dobio u karte, zaključite sami; mi vam za to nismo potrebni. Ionako ćete platiti poreski teret EPCG.

Gigantsko neznanje

150 150 Milos2

Vikend pauzu u vidu dokonog ispijanja kafe i planiranja brčkanja na nekoj od pješčanih plaža, uznemirila je naslovna strana Dnevnih novina. “Dolaze IT giganti”, bombastični tekst krasi njihovu simpaticnu naslovnu stranu.

Vidno uzbuđeni, otvaramo  dvanaestu i trinaestu stranu Dnevnih. Početno uzbuđenje zamjenjuje krajnji biciklizam.

O čemu se radi? Mlađani direktor Jovanović pobjednički najavljuje otvaranje IT parka na sljedeći način:”IT park’ u stvari znači da investitor kod nas dovodi poznate svjetske kompanije i seli ih u Crnu Goru. Zbog poreza, zbog olakšica, zbog podsticaja”. Dok čitamo , kreću suze zbog nekontrolisanog naleta smijeha. Plač.

Dok je smijeh lagano nestajao, surova realnost je izdominirala okolnom prirodom; ničim izazvana, počela su da se rađaju pitanja:

1. Da li je moguće da neko ovo može da izjavi, pa makar to bio Direktor Agencije za promociju stranih investicija Crne Gore?!
2. Da li je moguće ovakvo elementarno nepoznavanje ekonomskih, finansijskih i regulatornih činjenica?
3. Da li se ovaj lik sprda sa zdravim razumom ili jednostavno vrijeđa nečiju inteligenciju?

Gospodine direktore, nije Facebook televizor ili lasta pa da se tek tako lako može preseliti iz  SAD-a u  Crnu Goru. Navodimo Vam makar nekoliko razloga zbog čega tvrdimo da se FB neće preseliti u Crnu Goru:

1. Promjena sjedišta kompanije veličine Facebook-a za sobom “vuče” značajna operativna i pravna pitanja koja se moraju obrazložiti Bordu direktora Facebook-a koji mora odobriti selidbu. U korporativnom svijetu, selidba kompanije nije čest slučaj;
2. Tržišna kapitalizacija Facebooka iznosi 192,8 milijardi dolara; akcijama FB se trguje na njujorškoj berzi sa dnevnim obrtom od nekoliko milijardi dolara. 100% smo sigurni da Komisija za HOV SAD-a ne bi blagonaklono gledala na ovu selidbu iz regulatornih razloga;
3. Američko Ministarstvo finansija ne bi tako lako pustilo da kompanija ove veličine ode iz SAD-a, najviše zbog plaćanja poreza;
4. Montenegroberza nije osposobljena da upravlja ovolikim obimom transakcija na dnevnom nivou.

Oćemo li dalje u analizu teksta u Dnevnim novimama? Oćemo, no što 🙂

Ekonomski lucidno i sintaktički nepravilno, Jovanović ističe: “IT se u Americi oporezuje preko 30 odsto, u Evropi isto, a kod nas je 9 odsto…” Direktor je izgleda preskočio geografiju u osnovnoj školi, pa mu priskačemo u pomoć (iako nije uložio Bambija): Irska je država koja se nalazi u Evropi; u toj državi korporativni porez iznosi 12,5% na ostvareni profit. Pored toga, MJ ne zna da je Irska poreska Meka za kompanije poput Apple-a i Starbucks-a, koje su svoje ćerke kompanije registrovale u Irskoj na koje kanališu prihode upravo zbog nižih stopa poreza, čime izbjegavaju plaćanje većeg poreza koji bi inače morale platiti u SAD-u?

Direktor Jovanović izgleda nema pojma da je u junu ove godine počela istraga Komisije za konkurenciju EU koja je vezana za moguće kršenje regulative o zaštiti konkurencije u EU, obzirom na sumnje da se na gore opisani način svjesno izbjegava plaćanje poreza u punom iznosu te da su ostale države EU oštećene zbog ovakve poslovne prakse u Irskoj, Holandiji i Luksemburgu?!  Možda u tom zecu leži grm direktore; možda zbog toga ove kompanije žele da otvore ćerku kompaniju u Crnoj Gori a ne da se sele u Crnu Goru, Jovanoviću!

Direktor Jovanović je slatkorječiv i kada se dotakne ljudskih resursa; navodi da bi ove kompanije trebale da zaposle 5 do 6 hiljada ljudi. Ako i otvore ćerke kompanije, razlog za to će biti zbog navedenog izbjegavanja plaćanja poreza, nikako zbog razvoja biznisa. Kada govori o porezima i doprinosima na platu, ne ističe da su porezi i doprinosi u Crnoj Gori izuzetno visoki, te da će stranci dobro izračunati da li im se isplati da zaposle najavljeni broj ljudi ili tek njih nekoliko koji će moći da rade administrativne poslove.

Za sam kraj, subjektivna primjedba za novinara, direktora ali i odgovornog urednika Dnevnih novina: pročitajte tekst još jednom, pa se zapitajte da li ovaj tekst više liči na kafanski razgovor dva drugara ili  na ozbiljan intervju na ozbiljnu temu.

I da, volimo Crnu Goru makar jednako koliko i direktor Jovanović 🙂

(Tragi)Komedija zabune: Poresko prebijanje ili prebijanje poreza?

150 150 Milos2

Da ne bude zabune, ovo nije priča o Šekspirovom komadu. Ovo je priča o zamjeni poreskog duga nekretninama, crnogorska verzija (tragi)komedije zabune.

Šta je po srijedi? (ili četvrtku, tada su sjednice Vlade): Najveći broj malih kompanija mora da plati poreske obaveze prema državi u zakonskom roku; u suprotnom, država prilično ažurno naplaćuje kazne. Dakle, u tim slučajevima država potpuno revnosno sprovodi zakonske mehanizme i u slučaju pravovremenog neplaćanja poreskih obaveza naplaćuje drakonske kazne. Da povežemo sa naslovom i damo tekstu malo umjetničke slobode – država na taj način vrši poresko prebijanje neurednih poreskih obveznika.

Upravo u vremenima kada je država akcenat stavila na pojačanu naplatu poreza, izgleda da je postalo premoderno da određene kompanije nagomilavaju svoje poreske obaveze. Vjerovatno inspirisana velikim hitom Lepe Lukić “Od izvora, dva putića”, država je ovim kompanijama omogućila da biraju: ili će da plate porez likvidnim sredstvima ili će obaveze po osnovu poreza plate uz pomoć, vjerovali ili ne, slabo likvidnim nekretninama.

Da bi vas uveli u priču mehanizmna ovakve naplate poreskih potrživanja, moramo da se vratimo godinu i par mjeseci unazad. Naime, država je 16. aprila 2013. godine donijela Uredbu o postupku naplate poreskih potraživanja imovnom poreskih obveznika. Sama Uredba ima ukupno 8 članova i omogućava naplate poreskih dugova koji su veći od 100.000 eura! Zašto je ova čarobna granica postavljena, niko ne zna; valjda i kompanije koje imaju poreske dugove manje od 100.000 eura mogu konkurisati za ovaj vid državne pomoći. Diskriminacija ili ne, procijenite sami.

Idemo dalje u amputaciju Uredbe: Ako neka kompanija ima poreski dug, država može dug naplatiti kroz imovinu koja joj služi za smještanje državnih službenika. Ništa sporno, makar se na prvo čitanje tako čini. Za početak, zaklete pristalice liberalne ekonomije konačno moraju priznati da se kroz ovu Uredbu uvodi klasični državni intervencionizam čime se država direktno upliće u privredne tokove! Mišljenja smo da je ovakav način uključivanja države potpuno opravdan, imajući u vidu teško stanje u privredi koje se, između ostalog, ogleda u teško dostupnoj kreditnoj podršci.

A sada, prelazimo na pitanja 🙂

Prvo pitanje koje treba postaviti je sljedeće: ko je dozvolio gomilanje nenaplativog poreskog duga, pa se sada donosi Uredba koja omogućava naplatu tih potraživanja putem slabo likvidnih nekretnina? Zar nije zadatak države da se prema svim kompanijama koje posluju u ovoj državi ophodi jednako? Zar se tako podržavaju i razvijaju mala i srednja preduzeća?!

Naredna pitanja zahtijevaju skromno obrazloženje samog teksta pomenute Uredbe: u članu 3 Uredbe se kaže da se uz zahtjev za plaćanje poreskog duga dostavlja “izvještaj ovlašćenog procjenjivača o vrijednosti imovine kojom se izmiruje poreski dug”. Prilikom procjene vrijednosti nekretnine, u zavisnosti od namjene procjene, koriste se tržišna i likvidaciona metoda procjene. Razlika izmeđe ove dvije metode je u tome što procjenjitelj korišćenjem likvidacione metode predmetnu nekretninu procjenjuje značajno niže nego korišćenjem tržišne metode. Kao što možete pročitati, u tekstu Uredbe se ne navodi koja metoda procjene se koristi prilikom procjene nekretnine. Logično, ako imate potraživanje koje želite da naplatite nekretninom koja nije likvidno sredstva plaćanja, procjena te nekretnine mora biti najniža kako bi tražili dodatne nekretnine kako bi se ponašali kao odgovoran povjerilac.

Evo sad i pitanja koje se odnosi na ovu problematiku.

Prvo, zašto se u samom tekstu Uredbe nije preciziralo da se procjena nekretnina kojom se prebijaju poreska potraživanja radi na osnovu likvidacione metode, čime se postiže bolja zaštita poreskog povjerioca (države)? Neke kompanije kojima je omogućeno da na ovaj način prebiju poreski dug a koje se, recimo, bave građevinarstvom imaju cijenu koštanja kvadratnog metra nekretnine od recimo 500 eura dok prebijaju poreski dug tom istom nekretninom čija je tržišna procjena veća, recimo 1.000 eura? Na ovaj način, potpuno je realno da država naplaćuje veći poreski dug  na osnovu naduvane procjene vrijednosti nekretnina, što može dovesti do nerealnih podataka o naplati poreza. Primjer: poreski dug kompanije X iznosi 200.000 eura. Kompanija X ima u svom vlasništvu 200 kvadrata poslovnog prostora koji ju je u izgradnji koštao 500 eura po kvadratu, dakle 100.000 eura. Procjenjivač vrši procjenu vrijednosti nekretnine po tržišnoj metodi; kvadrat je procijenjen na 1.000 eura, zbog čega vrijednost nekretnine iznosi 200.000 eura. Ako se prihvati ovakva procjena, kompanija X je platila nekretninu 100.000 eura a prodala je državi za 200.000 eura; na taj način je platila manje 100.000 eura poreza! Usput, duže vremena nije plaćala poreske obaveze prema državi.

Može se slobodno zaključiti da je država nepreciznom formulacijom teksta Uredbe (ne)svjesno doprinijela da se procjene nekretnina ne prave na način koji omogućava potpunu zaštitu državnih interesa.

Drugo, kako je moguće da kompanije, koje imaju mogućnosti da uredno plate poreske dugove likvidnim sredstvima, te iste poreske dugove plate nekretninama? O čemu se ovdje zaista radi?

Treće, da li se na ovaj način vlasnici kompanija ohrabruju da ne plaćaju poreske obaveze prema državi? Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati novi talas nenaplativih poreskih potraživanja?

Gore navedeno može da navede na sumnju da se iza ove Uredbe krije zakonski uređena situacija da se određenim kompanijama ne naplati porez u punom obimu, kao i da se omogući ovakav način plaćanja poreza kompanijama koje realno mogu taj dug da plate iz likvidnih sredstava.

Za sam kraj današnjeg iscrpnog posta, pozivamo poslovne filozofe i ekonomske gurue iz čuvenog fancy predgrađa da održe par predavanja na temu slobodnog tržišta i o tome kako država ne treba da se miješa u ekonomsku politiku. Ovakvu Komediju zabune ni Šekspir ne bi  bolje napisao; nepraktična primjena teorije u praksi praćena teorijskom primjenom nepraktične prakse.

U jedno smo sigurni – Crnogorci ovoj (tragi)komediji zabune aplaudiraju najjače!

Asfaltna Djekna

Milos2

Ovaj post će biti jako kratak, usljed najavljenih temperaturnih kolebanja koji utiču na smanjenju koncentraciju čitalaca. A i na odmoru smo.

Kao što znate, evo već pet  godina crnogorski autoput samo što nije, nešto nalik liku iz naslova. Uvijek postoje neka kolebanja na koja mi (ne) možemo uticati, što izaziva slično stanje psihe kao kod Radosava i Ljeposave u trenucima kad se Mišo (ne) javlja iz Njemačke. Inače, crnogorski auto put bi trebao da povezuje Crnu Goru i Srbiju, radi lakšeg ekonomskog i socijalnog povezivanja privrede i ljudi. Projektovani ukupni troškovi izgradnje će iznositi oko 2 milijarde eura. Mašala. 

A sad zavrzlama – jeste li se ikad zapitali što bi se desilo ako bi se sin Mišo vrati(j)o u Crnu Goru iz Minkena? Da li bi Đekna odapela ili vaskrsnula? A možda, ali samo možda bi se dogodilo sljedeće: Crnogorci bi izgradili jadransko-jonsku dionicu autoputa koja bi povezala Herceg Novi i Ulcinj, sa krakom za Podgoricu. Na taj način, bolje bi se povezali sa Hrvatskom (veza sa Zapadnom Evropom) i Albanijom (veza sa Srbijom i Grčkom). Imajte na umu da je autoput u Hrvatskoj napravljen skoro do Dubrovnika (Ploče). U Albaniji i na Kosovu*, intenzivno se gradi autoput koji povezuje Prištinu i luku Drač, a koji će se naslanjati na postojeći autuput Beograd-Niš.

Evo i mape da se lakše orijentišete dok čitate.

mapa

Ova trasa bi omogućila mnogo bolje povezivanje Crne Gore sa regionom uz ukupno niže troškove izgradnje u odnosu na benefite koji donose. Što se tiče povezivanja sjevera sa jugom, treba napraviti mnogo jefitniju varijantu sa tri trake megistrale.

A kad će, ne znamo. Mislimo na Miša.

Hronicni odmor

150 150 Milos2

Karakteristika mlađanih pojedinaca iz crnogorskog državnog aparata u poslovnom smislu je stanje hroničnog odmora. “Sjutra ćemo; lagano je to; nemo’ me pritiskat’; završiću ti to malo kasnije brate” – samo su neke od omiljenih fraza nekih mlađanih profesionalnih dokoličara. Tako mladi, a već dokoni, rekli bi naši stari. Podrazumijeva se da su za svoje dokoličarenje lijepo i uredno plaćeni. Ako je vjerovati zvaničnim podacima, život bez stresa na državnom poslu, uz povremeno kašnjenje priliva od (ne)par stotina eura na računu kojima tepaju “plata”, najbolje je moguće radno okruženje za jedan broj mladih ljudi.

Kada piju kafu i prave tročasovne pauze, dešava se nevjerovatna promjena – odjednom postaju hronično umorni. Satima se na tim pauzicama neumorno razglaba o količini posla koju obavljaju. Dok konobar donosi treću kafu, mladi reprezenti državne uprave se nesebično hvale pause pubilikumu kako su odmah završili to i to onome i onome koji je, by-the-way, montenegrin business celebrity i zna direktora, nekoga od rukovodioca sektora ili ne-daj-Bože ministra. Kad im dođe obični građanin koji ne zna ama baš nikoga liše portira, vole da ga šetaju kroz lavirint kancelarija i hodnika; valjda tako hrane (alter) ego.

Odakle ovakav stav prema poslu? Vjerovatno vam nije poznato da 64% građana radije bira da radi u državnoj upravi za značajno nižu platu (450 eura) nego u privatnoj kompaniji koja nudi 750 eura. (UNDP istraživanje iz 2011. godine). Još jedan podatak iz istog istraživanja –  programom stručnog osposobljavanja u državi je zapošljeno 68% tek svršenih visokoškolaca (državna uprava plus lokalne samouprave i preduzeća u većinskom državnom vlasništvu). Dobro, makar u nekoj oblasti imamo dvotrećinsku većinu; poen za EU i NATO integracije.

Dvije trećine ljudi koji su, po default-u puni energije, pozitivno divlji i  po default-u zaduženi za promjene u jednom društvu, želi da radi u državnom aparatu za malu platu?! Sa druge strane, hiljade mladih ljudi iz regiona ljeti dolazi u Crnu Goru da radi u industriji turizma kako bi zaradili dovoljno novca radeći dva mjeseca od kojih mogu lagodno da žive cijelu godinu. Istovremeno, neke naše junoše maštaju o slabo plaćenim poslovima u državnom aparatu dok im članovi familije pozajmljuju nekoliko desetina eu(v)rića za doživljavanje Budve na pjenu od mora… Sve nam se čini da je ovu mladost naš državni aparat tako dobro uštopovao igrajući čuveni italijanski “katenaćo” sa mladima i njihovom energijom. Za one koji ne znaju, katenaćo je termin u fudbalu koji predstavlja visoko organizovan sistem obrane čiji je prvenstveni cilj zaustavljanje napada protivničke ekipe kako ne bi postigli gol. 

Određeni broj mladih crnogoraca/ki su izgleda shvatili/e da je državni aparat najbolje mjesto za potvrđivanje stereotipa o poslovnoj lijenosti koja predstavlja lakonsku definiciju hroničnog odmora.

Da rezimiramo tekst tautološkom lingivističkom formulom: poslovna lijenost = hronični odmor + državni posao.