Monthly Archives :

May 2014

Revizor

150 150 Milos2

Postoji makar 89.100 razloga zbog čega pišemo ovaj tekst. Ne, nismo brojali riječi u Gogoljevoj avangardnoj drami; danas u mislima brojimo  89.100 razloga i pišemo o jednoj dosadnoj temi – reviziji.

Zašto je dosadna? Možda zbog ove definicije: revizija je u najširem smislu postupak ispitivanja tačnosti, potpunosti, vjerodostojnosti, zakonitosti i objektivnosti određenih pojava i procesa. U najužem smislu pod pojmom revizija smatra se ispitivanje realnosti finansijskih izvještaja preduzeća, zakonitosti poslovanja preduzeća te ocjena internih računovodstvenih kontrola u skladu sa Međunarodnim revizorskim standardima (MRevS).

Ajde da ovu dosadnu temu učinimo zanimljivijom sa dva freška primjera iz Crne Gore 🙂

Montenegro berza je prije nekoliko dana objavila neadekvatno popunjen finansijski izvještaj za prvi kvartal NIG Pobjeda a.d. Podgorica. Obzirom da je u pitanju zaista tehnički propust (umjesto brojeva stoji #value), on se nekako i može opravdati obzirom na prirodu greške.

Drugi primjer je ipak mnogo ozbiljniji, pa ćemo ga detaljno obrazložiti. Znate i sami da ranije objavili ozbiljnu analizu o poslovanju Telekoma i strategiji ove kompanije, posebo imajući u vidu činjenica da se Telekomove dionice kotiraju na berzi. Kada radimo analizu neke kompanije, veoma detaljno i pažljivo analiziramo uporedne podatke, kako bi utvrdili trend  na osnovu kojeg donosimo zaključke o budućnosti kompanije.

Kada smo razrađivali ove podatke za Telekom, uvidjeli smo da dva uporedna finansijska izvještaja Telekoma za 2012. i 2013. godinu, sadrže grešku jer istu poziciju prikazuju različito u obje godine, što može dovesti do pogrešnih zaključaka u investicionoj analizi potencijalnih investitora.

A evo i detalja – u finansijskim izvještajima Telekoma za 2013. i 2012. godinu postoje značajna neslaganja u prikazivanju uporednih podataka u segmentu usluga mobilne telefonije. Razlika u ova dva izvještaja (strana 47 u oba izvještaja) postoji u prikazivanju prihoda od usluga u segmentu mobilne telefonije za 2012. godinu. U finansijskom izvještaju za 2013. godinu su prikazani podaci za 2012. godinu koji se ne slazu sa podacima za istu godinu u finansijskom izvještaju za 2012. godinu!

Razlike u izvještajima prikazane su u sljedećoj tabeli:

Finansijski izvjestaj za 2013. god.

Finansijski izvjestaj za 2012. god.

Godina u kojoj dolazi do neslaganja

2012. god.

2012. god.

Post-paid prihodi— odlazni domaci i medjunarodni pozivi

10,576,377

13,017,602

Prihodi od roming-a

6,253,431

3,812,206

Ukupni prihodi od pruzanja usluga mobilne telefonije

50,953,125

50,953,125

Kao što vidite ukupna cifra prihoda je ista, dok su podaci po segmentima – različiti! Kada ozbiljan investitor detaljno analizira finansijske izvještaje, ovakve greške po segmentima poslovanja postaju jedan od ključnih razloga nezainteresovanosti za ulaganje upravo zbog analize  strukture prihoda kao osnovnog pokazatelja perspektive poslovanje jedne kompanije.  Može se diskutovati o tome da li je ova greška tehnička ili ne; činjenica da revizori raspoređuju oko 2,5 miliona eura po segmentima onako kako njima odgovora (čitaj gore-dolje), ostavlja prostor za ozbiljno preispitivanje ovakve prakse pisanja revizorskog izvještaja.

Da li je potrebno da sumnjamo i u ostale podatke koje je revizor prikazao? Vratite se na početak teksta i pročitajte definiciju revizije.

Napominjemo da je Telekom u 2012. i 2013 godini platio po fantastičnih 89.100 eura za reviziju završnog računa revizorskoj kući PriceWaterHouseCoopers d.o.o. Podgorica. Juče smo čuli da je ova kuća imenovana za revizora i ove godine. Što bi rekli akteri serije “Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo” – Mašala!

Ako ćemo po onoj staroj narodnoj, nalazaču slijedi nagrada 🙂 Telekom je na potezu, mi smo spremni da se odazovemo pozivu i da radimo!

Too big to fail

150 150 Milos2

Ekonomska teorija Too big to fail (u prevodu: prevelik da bi propao) tvrdi da su neke institucije tako velike i tako povezane da bi njihovi značajni problemi u poslovanju izazvali katastrofalne posljedice za ekonomiju zemlje u kojoj posluju. Zbog toga, one moraju biti podržane od strane vlade kada se suočavaju sa značajnim poteškoćama u poslovanju. Primjer Too big to fail teorije su bile američke banke u doba finansijske  krize iz 2008. godine, kojima je Vlada SAD-a upumpala ogromne količine novca da bi ostale likvidne, kako bi se spriječio potpuni kolaps američke i svjetske ekonomije.

Kao i sve države svijeta, ni Crna Gora nije imuna na prisustvo velikih kompanija koje imaju značajan uticaj na crnogorsku ekonomiju. Ovih dana aktuelna je problematika oko povlačenja italijanske kompanije A2A iz vlasništva EPCG. Ova problematika ima specifičnu težinu ako se zna da EPCG, prema poslednjim raspoloživim podacima, duguje državi (svom suvlasniku) 45 miliona eura za poreze. Sa druge strane, EPCG potražuje prilbližno isti iznos od Kombinata aluminijuma Podgorica, koji je od prošle godine u stečaju (koji je proglasila Vlada). Važno je navesti i to da ruski investitor u KAP-u tuži državu Crnu Goru za iznos od nevjerovatnih milijardu eura, istovremeno se uključujući u političko lobiranje protiv Crne Gore, uoči važnih odluka Brisela koje se tiču naših evropskih integracija. 

Dodatna dimenzija navedenoj problematici je i činjenica da EPCG ima sredstva u domaćoj banci čiji ukupni depoziti iznose 210 miliona eura i kojim bi mogli pokrili navedeni dug (oko 55 miliona eura depozita plus akcionarski kapital od oko 10 miliona eura, prema poslednjim zvaničnim podacima). Dakle, EPCG drži u toj banci oko 25% ukupnih depozita banke. Depozit koji EPCG ima u banci služi za investicione aktivnosti EPCG, koji su predviđeni ugovorom u djemimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG iz septembra 2009. godine. A2A, manjinski vlasnik EPCG je u vlasništvu države Italije. Da bi bili maksimalno precizni u definisanju ukupne problematike, italijanska kompanija Terna ulaže čak 700 miliona eura u projekat podmorskog kabala koji će povezivati Italiju i Crnu Goru. Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) investira 105 miliona eura u ovaj projekat, uz kreditnu podršku EBRD od 65 miliona eura a za koji je država Crna Gora u obavezi izdavanja garancija  za urednu otplatu ovog kredita. Široj javnosti je takođe poznato da je Terna dokapitalizovala CGES i ima 22% vlasništva u ovoj kompaniji, dok država ima 55% vlasništva.

Nadamo se da smo u jasnim crtama objasnili povezanost naše države i italijanskih investitiora u sektoru energetike. 

Vratimo se na priču o prinudnoj naplati poreskog duga. Ukoliko se u bilo kojoj banci odlije makar i manji dio depozita koji usložnjava odnos kredita i depozita, top menadžment i Upravni Odbor banke mora da povuče dodatne korake kako bi osigurao stabilnost banke. Podsjetimo, gotovina u banci u kojoj je EPCG suvlasnik na 31.03.2014 godine iznosi 35,6 miliona eura, što znači da banka održava koeficijent likvidnosti na zavidnom nivou. Dodatno, u UO banke je predstavnik EPCG koji sigurno zna posljedice za banku u slučaju prinudne naplate poreskog duga.

Ako bi se, prema prijedlogu određenih ekonomista koji se zalažu za najlakši način rješavanja ovog složenog pitanja, prinudno naplatio poreski dug koji ima EPCG prema državi, redosljed događaja bi bio sljedeći:

  1. Poreska uprava prinudno naplaćuje ukupan poreski dug iz kojeg se sredstva usmjeravaju na tekuću potrošnju
  2. Likvidna sredstva EPCG su manja za 45 miliona eura, čime se na negativan način usložnjava finansijska pozicija ove kompanije (podsjetimo samo na činjenicu da je akumulirani gubitak EPCG veći od 300 miliona eura)
  3. Ukoliko bi se blokada izvršila preko banke koja ima najveći dio depozita EPCG, Banka bi realizovala blokadu i sada ima 165 miliona eura depozita što dalje znači sljedeće:
    1. Krediti banke ostaju na nivou 168 miliona eura, kreditna aktivnost u banci se svodi na minimum zbog odnosa krediti / depoziti
    2. Realizacija naloga od 45 miliona eura bi imala ogromni uticaj na likvidnost banke (gotovina  banke iznosi 35,6 miliona eura)
  4. Povjerenje koje je vraćeno u crnogorski bankarski sistem može biti poljuljano zbog čega bi manje banke imale problem sa odlivom depozita a što bi uticalo i na velike, sistemske banke;
  5. Odliv depozita u krhkom bankarskom sistemu bi značio dodatno smanjenje kreditne aktivnosti, još strožije procedure odobravanja kredita i još rigorozniju kreditnu politiku za narednu godinu;
  6. Rejting agencije, od kojih zavisi visina kamatne stope po kojoj se Crna Gora zadužuje, bi definitivno snizile kreditni rejting našoj državi, čime bi se izvršio dodatni pritisak na javne finansije u smislu povećanje izdataka za plaćanje kamata;
  7. U narednom periodu, Crna Gora bi se teže zaduživala na međunarodnim tržištima kapitala zbog sniženog rejtinga.
  8. Dovelo bi se u pitanje sprovođenje dogovornih i budućih investicija u sektoru energetike, što bi imali nesagledive posljedice po državu koja značajan dio svog budžeta puni po osnovu uticaja  stranih direktnih investicija.

Da li je ovaj set koraka jasan donosiocima odluka koji se zalažu za prisilnu blokadu računa EPCG? Sigurno da  jeste. Argument koji koriste je da se zalažu za striktno poštovanje zakona. Šta treba uraditi? Donijeti poseban zakon (lex specialis) kojim se uređuje ovo pitanje, uz restrukturiranje poreskog duga EPCG prema Crnoj Gori, na način koji ne bi ugrozio poslovanje EPCG, bankarskog sektora kao ni samog funkcionisanja države Crne Gore. EPCG je pravi primjer Too big to fail kompanije.

Da bi izbjegli politku i zlonamjerna tumačenja ovog teksta, želimo da naglasimo sljedeće: u bilo kojoj banci u Crnoj Gori jednokratni odliv od 45 miliona eura bi predstavljao problem sa kojim bi se jako teško mogli izboriti, nevezano za vlasničku strukturu.

Poreski antibiotik za liječenje estradne nadmenosti

150 150 Milos2

Kako jedna bezazlena stvar kao što je neplaćanje poreza može djelimično da utiče na porast nekulture na nekom geografskom prostoru? U ovom tekstu ćemo povezati poresku (ne)kulturu i opšte stanje društva u kome se nalazimo; jasnije će vam biti zašto su ljudi kulturološki pogrešno naštimovani.

Stiže nam ljeto; jahte, riba, more, ćevapi, luk, lubenica; sve to za milion i po turista. Valja goste zabavit uveče; diskoteke, otvoreni šankovi, bašte, klubovi će biti puni ka’ šipak. Ko to nama dolazi da zabavlja goste? Većina estradnih umjetnika iz kruženja koji su masno plaćeni za taj posao. Tri sata na bini i kapne im od nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada evrića pravo u džepić ili na transakcioni račun kod strane banke.

Ne ulazeći u kvalitet muzike koja nečije slušne apetite zadovoljava a nečije maltretira, moramo biti složni u jednom: Poreska uprava konačno mora uvesti red u oporezivanje nastupa estradnih umjetnika. Baš nas briga ko će da plati taj porez – vlasnik lokala ili estradni umjetnik; važno je da se napuni državna kasa od ovih događaja koji pune neku drugu (nefiskalnu) kasu.

Začarani heksagon 

Koje su posljedice ovakvog načina plaćanja estradnih umjetnika? Za lakše razumijevanje, evo 6 koraka koji objašnjavaju uzročno-posljedičnu vezu između poreza i kulture.

1. Estradni umjetnici ne plaćaju pun porez na stvarnu cijenu usluga koje pružaju; formalno se ugovori neki minimalni honorar koji se plaća preko računa kako bi se smanjilo plaćanje poreza na cjelokupan honorar, dok im se najveći dio novca isplaćuje direktno na ruke. Na ovaj način, oni pospješuju sivu ekonomiju i krše crnogorske zakone;

2. Iz tako dobijenog keša, plaćaju skupe odmore na egzotičnim destinacijama, kupuju skupu garderobu, automobile, stanove i kuće zbog čega nemaju dokaze o porijeklu imovine;

3. Tabloidi ih vole zbog takvog načina života – fotografije estradnih umjetnika sa skupih elitnih destinacija na kojima im društvo pravi kućni ljubimac obučen u Luj Viton, u skupim velikim kolima i ogromnim kućama čine 80% sadržaja ovih medija. Interes je obostrani – obnaženi estradni umjetnici dižu tiraž tabloidu, dok im istovremeno tabloid diže cijenu nastupa. Finansijski perpetuum mobile.

4. ljudi kupuju tabloide, čitaju kako neki estradni umjetnik zgrće gomilu para i živi kvazi hedonističkim životom holivudske zvijezde 30-tih godina prošlog vijeka;

5. Estradni umjetnici gostuju na šund televizijama šanerski skockani od glave do pete, zbog čega ih publika obožava;

6. djeca gledaju televiziju čime se stvaraju novi uzori u vidu  plasticnih estradnih umjetnika koji imaju sve , dok  oni nemaju ništa. Kad porastu, ne žele više da budu astronauti, ljekari, profesori, naučnici; žele da budu estradne zvijezde i prave pare na mikrofon u kafanu. Sad se vratite na tačku 1, pa se zamislite.

Uz svo dužno poštovanje prema pravim estradnim umjetnicima, da smo likove koji predstavljaju njihov negativ oporezovali na vrijeme onako kako je trebalo, sasvim je sigurno da bi kvalitet društvenog života velike većine pojedinaca koji žive na ovim prostorima bio mnogo bolji. Ne bi uzori bili estradni umjetnici koji ne plaćaju porez i ponašaju se bahato; svakako bi postojali, ali u onoj mjeri koju bi mi dozvolili. Ovako, ostalo je da nam ta estradna ekipa nametne kulturni obrazac sa kojim smo se sprdali devedesetih, dok je on sada, na žalost (a nečiju sreću), naša realnost.

Jedini način da se ovi ljudi spušte na zemlju je da se ispita porijeklo njihove imovine; za imovinu za koju nemaju porijeklo novca treba naplatiti porez od 50% na procijenjenu vrijednost imovine. Da vidimo hoće li i tada voziti skupa auta, ići na egzotične destinacije i zivjeti u kućama sa 10 kupatila. Vjerovatno će tada biti manji od makova zrna; možda zavlada tablodni mrak. Nama bi svanulo u glavu. Sve od poreskog antibiotika.

 

Percepciona greska ogledala stvarnosti

150 150 Milos2

Klimakterična druga mladost biznis magova i superstarova iz doba vječne balkanske tranzicije je rijedak fenomen; zaslužuje da ga za nekih 10-ak godina ekipa psihijatara dobro analizira i razmontira na proste činioce. Dok se taj proces ne završi, danas ćemo vam prenijeti neka naša zapažanja o homo tranzicionikusu; novoj kategoriji homo sapiensa i moralnoj vertikali koja manjinski vlada ovim prostorima,

Homo tranzicionikus u poslu 

Za neke od njih se tranzicija nikad nije završila; svoje biznise i dalje zasnivaju na poznavanju lokalnih prilika i loto kombinacija (podrazumijeva se sedmična “sedmica”, naravno). Glavna komparativna prednost ovih pečuraka tranzicione kiše je ta što ne prezaju ni od čega da dođu do moći. Snaga njihove moći je obrnuto proporcionalna snazi važeće ekonomske logike koja je, gle čuda, već opisana u nekim tamo knjigama.

Ipak, koliko god se trudili da ne čitaju, ne ulažući u sebe i razvoj biznisa, nekima se baš i nije posrećilo u poslovnom životu. Firma im je u blokadi, kasne sa platama, banke im ne daju kredite, dobavljači im ne isporučuju robu, država ih odra od poreza, moraju da plate i neke usluge. Nije im lako, sigurno. Svi ih cimaju, pitaju oće li platit’ što. Naučili su da igraju poker čime su usli u poslovno blefiranje; kad imaju loše karte, guraju all-in kako bi impresionirali ostatak ekipe sa poslovnog stola. Prođe jednom, dva puta; kako igraju protiv matematički dokazane teorije vjerovatnoće, neće im baš svaki put proći blef. Iako oni misle suprotno; jer su, naravno, vazda znali da nije sve ka’ što piše u te knjige.

Ti poslovni pokeraši se nikad nisu zamislili i zapitali da li su oni krivci za stanje u kome im se firma nalazi. Njima je svako treći kriv, samo ne oni. Poslovni moral im daje za pravo da optuže svakog za svoje lične neuspjehe. Omiljeni izgovor im je da ih je neko zajeba’ (da oprostite na izrazu). Kafana im je zamijenila radno okruženje jer nemau kancelariju; gazda ima najnoviji pametni telefon koji mu služi za pozivanje dva broja (za ostale ima sekretaricu). Smara ga što baš mora sve da plati; zna da je najpametniji i da drži ljude na telefon da mu završe posa’. Na poslovnim sastancima je nervozan, mršti se dok priča; ruke drži u trouglu, pametuje brkajući padeže i infinitive. Ne sluša nikoga, viče uprazno ka’ navijen. Najbolje se snalazio kada je porez plaćao prema neformalnom Zakonu o odokativnom porezu. Konkurenciju prezire, radnike na plaća, bavi se visokom politikom. Maše crnogorskom zastavom, a ne plaća porez. Otvara firme, zadužuje ih, ne plaća nikome ništa, zatvara firme. Čarobnjak.

Homo tranzicionikus privatno

Homo tranzicionikus ima nekoliko ljubavnica; nepca su mu postala dovoljno osjetljiva da pijucka samo strana vina (gajba Nikšičkog je pluskvamperfekat iz rane mladosti kada ga nije bilo briga za manikir), zato i ima privatnog somelijera. Obožava da se kocka, voli da putuje samo do Budve i Beograda, familiju zove samo kad mora da smiri strasti između zavađenih polova. Visi na Fejsbuk kad je u kancelarij, zavidi uspješnim ljudima na unutrašnjem miru, sreći, kreativnosti. Za njega te kategorije ne postoje iz jednog prostog razloga – ne mogu se kupiti novcem. A ni parama. Čak ni debitnom karticom. Onda mu i ne trebaju, čoče.

Njegova omiljena knjiga je bestseler Marijane Mateus, prijemčivog naslova “Amouage”. Posebno mu je drag sljedeći pasus: “Izranjam iz tvog privatnog aviona osvežena, namirisana, volumizirana. Na sebi imam beli šorts, paučinastu šarenu tuniku, sandale sa vrtoglavim potpeticama; govoreći jezikom supermakreta – totalno sam jestiva i isto toliko hot. Svojim izgledom jednostavno pripadam tom divnom morskom mestu. Ponovo sam u filmu uživo i trudim se da sto bolje odigram ulogu koja mi je dodeljena.” Marijana, Marijana, volumiziraj nas vrtoglavo u avionu parkiranom pored ogromnog supermarketa na pjenu od mora; budi naša vruća jestiva breskvica i pripadaj nam svima nonšalantno.

Iskreno pišući, panika nas hvata; polako shvatamo da je homo tranzicionikus u stvari – umjetnik, stvaralac, pregaoc, intelektualac, ljubavnik, emotivac, džentlmen, državnik, tautolog, apologeta! Kakva greška u konstrukciji, sve do poslednjeg pasusa; hvala Marijana što nam otvori oči… Trep, trep.

Platni minimalizam

150 150 Milos2

Današnji tekst će biti kratak i jasan; jednom riječju – minimalistički.

Minimalizam je still koji koristi svedenost kao način izražavanja. Minimalna plata u Crnoj Gori je svedena na 193 eura dok penzioneri primaju prosječno 227 eura. Penzioneri i radnici, znate i sami kako se izražavate sa ovim minimalizmom svakog mjeseca. A što mi imamo da kažemo na to? Poslodavci, povećajte plate radnicima jer ćete time povećati profit svoje kompanije kao i razvoj ukupne ekonomije. Pokušajmo da objasnimo ovu blesavu tvrdnju.

Šačica zagovornika neoliberalne ekonomije papagajskim ponavljanjem plaše slabo informisane građane činjenicom da će povećanje plata dovesti do smanjenja zaposlenosti, jer će u tom slučaju poslodavci morati da otpuštaju ljude. Zanimljiva zamjena teza koju ćemo pokušati zamijeniti ekonomskom logikom i to sa dva nivoa – mikro i makro (nije ono što mislite, Oskar na Starom je daleko).

Mikro nivo – obični građani

Vlasnici privatnih kompanija naravno ne upravljaju socijalnim ustanovama i ne zapošljavaju više ljudi nego što im je potrebno, obzirom da je njihov cilj maksimizacija profita. Teže da zaposle kvalitetne ljude od kojih zavisi i njihov profit; ako nemaju dobre i sposobne ljude na svim pozicijama u kompaniji, njihov profit će biti manji. Primjer: Ako je prodavac ljubazan i raspoložen za svakog klijenta, veća je vjerovatnoća da će isti taj klijent potrošiti više zbog samog prodavca. Naravno, klijent će podijeliti svoje iskustvo sa porodicom, prijateljima i kolegama koji će potrošiti dio svog dohotka u prodavnici. Na kraju,  to će doprinijeti povećanju prodaje u prodavnici što sa sobom donosi i veći profit za vlasnika prodavnice. Prosto kao pasulj (iako ne znamo zašto je pasulj prost; ako neko ima objašnjenje zbog čega je pasulj prost, neka ga slobodno napiše).

Makro nivo – ukupna ekonomija

Ako bi poslodavci povećali plate zapolesnima, ukupan uticaj na ekonomiju u dužem roku bi doveo do povećanja zaposlenosti zbog sljedećeg: ako imate veću platu, više ćete trošiti; ako trošite više, biće veća potreba za zapošljavanjem novih ljudi. Na kraju, to će dovesti do povećanja (čik pogodite, lako je) – zaposlenosti.

Minimalizam.

Poreski kolac

150 150 Milos2

Kad pročitate prvu riječ iz naslova, vjerovatno prevrćete očima; pritisak vam naglo skače, ruka drhti, aritimija drma, mozak obrađuje informacije brže nego inače jer je alarm upaljen. Sve zbog poreza.

Da bi vam poboljšali zdravstveno stanje i zasladili priču o porezima, koristićemo omiljeni slaktiš Fidelitija – Jaffu. Da li je Jaffa kolač ili biskvit? Kad vam se jede Jaffa, baš vas nije briga za odgovor na postavljeno pitanje. Osim ako niste Poreska uprava Velike Britanije davne 1991. godine i želite dio – poreskog Jaffa kolača. Naime, prema poreskim pravilima Velike Britanije,  PDV se ne plaća na biskvite i kolače. Međutim, ako je biskvit preliven čokoladom, onda se na njega mora primijeniti stopa PDV-a od 17,5%; ovo pravilo ne važi za kolače. Pošto je Jaffa prelivena čokoladom,  Poreska uprava je pokrenula sudski postupak protiv proizvođača Jaffe kako bi dokazala da je Jaffa biskvit pokriven čokoladom. Proizvođač Jaffe je tvrdio da je Jaffa kolač i to ne samo zbog toga što mu tako piše na pakovanju. Najjači argument za proglašenje Jaffe kolačem je bio sljedeći: ako Jaffu ostavite na otvorenom, tada ona postaje tvrđa, što je osobina kolača. Sa druge strane, ako biskvit ostavite na otvorenom, on postaje gnjecav, što nije bio slučaj sa Jaffom. Jaffa je, dakle kolač, što je potvrdio i sud.

Jesmo li vam osladili priču o porezima? Ok, onda možemo jednu poresku temu koja je jednako slatka – problematika Poreza na dodatu vrijednost –  PDV. Malo ćemo biti dosadni sa definicijama na početku današnje priče, ali će biti zanimljiv predlog na kraju, obećavamo.

Šta je PDV?

Porez na dodatu vrednost se definiše kao porez koji se obračunava i plaća u svim fazama proizvodno-prometnog ciklusa na način da se u svakoj fazi oporezuje samo iznos dodate vrijednosti koja se ostvari u toj fazi proizvodno-prometnog ciklusa. PDV je porez koji je uključen u cijenu proizvoda ili usluga i koji plaćaju krajnji potrošači.

Kako funkcioniše PDV? Iskoristićemo omiljeni slatkiš Jaffu da bi u praksi objasnili kako PDV funkcioniše. Dakle, preduzeće Jaffa vrši nabavku u iznosu od 10.000 eura; njegov dobavljač, preduzeće Kraš će mu obračunati PDV od 19% (1.900 eura). Dakle, preduzeće Jaffa će ukupno platiti 11.900 eura preduzeću Kraš, od čega 1.900 eura predstavlja ulazni porez. Kada preduzeće Jafa hoće dalje da prodaje isto dobro, recimo po cijeni od 15.000 eura, ono će takođe obračunati 19% PDV na tu cijenu, što iznosi 2.850 eura. Ukupna cijena koju će platiti kupac (recimo da se zove Evgenije Onjegin i koji voli da jede Jaffu) iznosi 17.850 eura, a dodatnih 2.850 eura je za preduzeće Jaffa izlazni porez. Ukupan iznos PDV-a koji ide državi u ovom slučaju je 2.850 eura. Razlika između izlaznog i ulaznog poreza od 950 eura (2.850 izlaznog i 1.900 eura ulaznog poreza) je porezna obaveza preduzeća Jaffa prema državi, ostatak je obaveza njegovog dobavljača Kraš. Nije baš toliko komplikovano, zar ne?

Jedna riječ mijenja sve

Ono što je ključni problem kod ovako postavljenog sistema je da podrazumijeva da se porez plaća u trenutku izdavanja fakture, a ne u trenutku naplate po fakturi. Preduzeće Kraš koji je prodaje robu preduzeću Jaffa unaprijed državi plaća PDV iako nije sigurno da će preduzeće Jafaf kome je prodala robu platiti ukupnu fakturu u dogovorenim terminima. Na ovaj način, preduzeće Kraš finansira državu jer je Zakon propisao da se PDV plaća u trenutku ispostavljanja fakture, a ne u trenutku naplate.

Tu leži ključ za rješavanje problema likvidnosti crnogorske privrede. Kada bi Zakon o PDV-u bio promijenjen u dijelu koji obavezuje poreskog obveznika da plati PDV nakon naplate fakture, situacija u privredi bi bila mnogo lakša sa stanovišta likvidnosti. Sa druge strane, ovakva izmjena Zakona bi značila da država ne bi mogla da naplaćuje PDV na istom nivou kako je to radila do sada. Prihodi od PDV-a bi bili značajno manji iz dva razloga: prvi, zbog odloženog plaćanja faktura, kasa Poreske uprave bi se punila značajno sporije; drugi, mnogo ozbiljniji, je sljedeći – dogodilo bi se da se sve fakture neće naplatiti, tako da bi projekcije punjena budžeta bilo teže napraviti, što znači da bi pritisak na državne finansije bio značajno veći.

Ako se Zakon o PDV-u izmijeni na navedeni način, država bi dijelila sudbinu preduzeća koja posluju u izuzetno teškom privrednom ambijentu. Samim tim, država bi se više uključila u privredne tokove čime bi  pojačala ne samo poresku nego i disciplinu naplate potraživanja između preduzeća, koji je ogroman i ima trend rasta. Ako se primijeni ovakav način plaćanja poreza, drastično bi se smanjila crna i siva ekonomija jer bi država ima manje prihode zbog manje naplate PDV-a, dok su budžetski izdaci na istom nivou – ovo znači da se prihodi moraju povećavati. Da bi povećala prihode po osnovu naplate PDV-a, država bi morala agresivno da krene u potpuno  eliminisanje crne i sive ekonomije, koja po procjenama iznosi od 23 do 31% bruto društvenog proizvoda, što iznosi 740 odnosno 997 miliona eura. Pomnožite 997 miliona eura sa 19% i dobijate 189,43 miliona eura dodatnih prihoda od PDV-a. Podsjetimo, prema Zakonu o budžetu, Crna Gora će se u 2014. godini zadužiti 240 miliona eura.

U međuvremenu, uživajte u Jaffi 🙂